nemam ja problem s time vec sto mi plakanje ne dopusta san.
prevazisla sam kontrolu. sad ocu samo san
 |
|||
|
|
|||
nemam ja problem s time vec sto mi plakanje ne dopusta san.
prevazisla sam kontrolu. sad ocu samo san
pomanjkanja sna se ja sada vec unaprijed bojim :/leonisa prvotno napisa
nemam ja problem s time vec sto mi plakanje ne dopusta san.
prevazisla sam kontrolu. sad ocu samo san
sto se spavanja tice sada mi je divnooooo: sin ce sada 6, ide spavati u 8:30, ja imam vrijeme za sebe od 8:30 do nekih 9:30 kad i ja odem na spavanje jer sam premorena., i onda spavam u komadu do 7 ujutro..
imam osjecaj da cu to sve platiti sa kamatamasad sitno brojim, trudna 5 i pol, znaci jos barem 3 mjeseca spavanja da se oboružam živcima na one tri godine kasnije ... kululele meni
I ja sam zagovornik ove teorije koju j iznijela Flopica. Mislim da je vecina nas insinktivnih urlatora imalo nekog urlatora za po doma (kod mene mama) od kojeg se to usvojilo kao normalan obrazac ponasanja. Ja sam toga svjesna i mogu se ja fuckati ali to je postalo dio mene. E sad, ja sam toga postala svjesna pa nastojim raditi na tome da ne odgojim nov narastaj daljnih urlatora, al da je ruzno - ruzno je. Maloprije sam cula s prozora svoju sogoricu kako se dere za bezveze na svog trogodisnjeg sina i meni kao promatracu sa strane je to bilo bas jako jako grdo. A ona je ucila od svoje mame urlatorice koja je najveci urlator kojeg sam ikad srela. I uopce nije svjesna da taj mali deckic moze funkcionirati drukcije i bolje. Kaze - urlam jer me inace ne slusa. I scena nad scenama je kad se nadju tri narastaja urlatorica na okupu: sogorica, njezina mama tj moja svekrva i svekrvina mama od 90 godina. I deru se medjusobno jedna na drugu to je aaaaa
al mi se inace uzivimo u pricu pa se sve svede na nadglasavanje. doma. stari je oglusio uz nas tri zene.
muzeva obitelj isto. on je najtisi.
vidim da i mala ide tim stopama, a opravdava se da ju se drugacije ne cuje.
koliko god bila tog problema svjesna, ovaj topic me jos vise osvjestio. hvala vam.
I ja imam tihog nederajuceg muza. Koji je rastao u apsolutnom kokosinjcu sestre-mame-none. I sve se cudim sto je podosta normalan.
I na mene ima edukativno djelovanje ovaj topic
Ja nisam uopce derajuca osoba, no jedan period sam vikala. No, onda sam se istrenirala, malo sama, malo uz savjete muza po principu koji opisuje Anemona pa se sad ne derem. Uopce.
Ne znaci da se ne ljutim ili ne radtuzim, ali nisam nimalo bijesna.
Djeca kuze razliku.
No, ne mogu se usporedjivati s vama nespavacima :hug:
Ja cu "ne spavati" samo ako se zagledam u tv ili citam do kasno :D
Nije jadan mogao doci do rijeci, he he he... Imam takvog brata, a od deracine donesene iz roditeljskog doma morala sad se odviknuti sama. Pomoglo je to sto sam od 18. do 38. godine kad sam se udala zivjela sama, pa se nisam imala na koga derat, osim na sebe, he he he...
A ja želim reći da urlajuća majka možda i nije najgora moguća.
U svojoj okolini ja, npr., imam durilice - po nekoliko dana smrknuti i šutljivi, a ti nemaš pojma što im je. Ili im vidiš nervozu u svakom pokretu i pogledu, a šute. Meni se čini da bih u tom trenutku radije da drekne, nego da isijava tu negativnu energiju oko sebe tako u tišini.
Ovo i moja kolegica kaže da joj je bilo najgore - ima slike, nema tona. Kod mene doma je uvijek bilo tona, ali na maksimumu....
Ma ne pravdam ja deranje.
Ja sam, kao i Peterlin, skužila koliko se derem kad mi se i sin počeo derati. I mislim, kako da mu sad išta kažem kad se ponaša potpuno isto kao i ja.
Npr. dreknem: Ja bih sad najrađe poludila!
Ko da već nisam luda
I onda on isto tako, istim riječima (jedino u muškom rodu).
moj problem je vise ovakav.. kad kuhas, isijavas i samo sikćeš na sve oko sebe. to je puno gore :/ ja sam prije za potuči se ili razbiti pola stana, nego za urlati ( iako u onim momentima mraka na ocima se desavaju i urlici... )
inace, ja dolazim iz obitelji urlatora ali sam srecom valjda otisla dovoljno rano da ne pokupim barem taj obrazac ponasanja. mrzim kada se vice, a kad netko samnom prica povisenim tonom digne mi se kosa na glavi istog trena!
vise se ne sjecam kako je uopce bilo odrastati u takvoj obitelji, niti kako sam se zbog toga osjecala ( moguce da je trauma tolika da je se iz tog razloga ne mogu sjetiti )., ali sada kada cujem kako se sestra dere na svoju djecu, uhvati me grč u želucu i dođu mi suze na oči istog trena.., pocne me prati nervoza i odmah mi je lose
nemojte da vam vika postane normalni nacin komuniciranja, cak i ako se tjesite da ste vi tako odrasli, prezivjeli i ostali normalni. eto ja nisam, do te mjere da se nemogu sjetiti kako sam se osjecala kada se u kuci vikalo.. vidim kakve to posljedice ima danas na mene.
Ja isto mislim da je to puno gore. Bolje dreknit pa zavrsit s tim nego ovako. U obitelji od md-a su takve sutilice, cini mi se, narocito mater... A i on je bome takav. Ja ga pitam, sta ti je, sta si ljut? Nisam ljut, umoran sam, boli me glava, il nesto tretje. I onda silent treatmant. Najradije bi ga ocerupala kad je takav :D
uf...znate da sam rekla kako smo mi tri zenske bile glasne i da ne znam kak tata nije oglusio pokraj nas...e on je bio durilica.
i mogu reci da je meni durilica puno gora od vikalice.
i muz je pomalo durilica iz obitelji vikalica.
uf...jel su durilice proizvod vikalica?
Sve na ovoj temi navodi na to.
Nama se zna desiti (u obitelji mojih roditelja) da se nakon što netko drekne, počnemo smijati, pa napetost popusti i može se dalje razgovarati ljudski.
A mozda je to ona teorija da dijete ili pokupi identican obrazac ponasanja iz kuce ili potpuno suprotni. Tako da su i durilice i vikalice proizvod vikalica (a i durilica).
Daklem, ne treba se ni durit ni vikat (previse, malo moze valjda). Moja mater je pak treća krajnost, ta se nit duri nit vice, vec glumi (ili stvarno misli) da je sve haj fajv... sto je isto nezgodno, jer ti onda namece neki osjecaj da je sreca (al kakva) jedini dozvoljeni osjecaj, da su drugi osjecaji losi, i slicno. U prvom srednje, ubio se jedan djecak koji je sa mnom isao u osnovnu, i ja cijela tuzna. A ona meni da sta mi je, da nisam valjda zbog toga tuzna?! Uopce ni danas ne znam sto bi rekla na takav njen komentar.
dobro pitanje!
kod mene nije bilo durilica, samo vikalice! a ja sam ispala totalna durilica., pogotovo sam bila takva kad sam se odselila od kuce ( znaci neki period od 16te do 20.godine), tada je znalo biti perioda kada DANIMA nebi izustila niti rijec.. nakon nekog vremena vise nebi mogla nista reci, cak i da bi htjela., kao da mi je netko oduzeto dar govora, a u sebi vrištiš..
stvarno ne znam.. ali i ja se sada pitam.
mislim da vikanje na prosjecnu osobu nece ostaviti neke duboke rane i ožiljke, ali ako imate dijete koje je hipersenzibilno, vasa vika ga doslovno moze koštati mentalnog zdravlja kasnije! jednostavno kada si osjetljiv, moras naci nacin da preživiš u takvoj glasnoj okolini, i jedini nacin da to napravis je da se povuces u sebe i nestanes.. a kasnije kada si pod stresom pribjegnes opet toj metodi: povlacenja u sebe.
Ne bih rekla. Ili bih rekla da to ovisi o temperamentu osobe.
Moj caca se stalno durio. Rijetko kad nije imao neki "razlog" durenju. Ja vičem. Nažalost.
Ne opravdavam vikace, al to durenje traje i traje i traje. Ja dreknem i to je to. Al da bi bilo puno bolje bez toga sve skupa zajedno - bilo bi.
Osim toga, kad netko na tebe vikne, možeš mu reći: Nemaš se pravo derati na mene!
A ako se duri, što ćeš mu reći: Nemaš pravo biti neraspoložen?!
Šefice
možda se samo bojala da i ti ne kreneš putem njega.
Mm viče i meni je to grozno. Ne znam kako nekom može bit bolje vikanje od durenja. Kad sam ljuta lijepo šutim dok se ne smirim da mogu reći civilizirano što mi je. Ovo vikanje kojim se ne misli ništa loše mi kao koncept nije jasno. Ako ne misliš ništa loše šta se dereš??? Čujem dobro i jednako razumijem glasno i tiho hrvatski... Mm da tu piše bi vjerojatno napisao da kakvi to ljudi ne viču nego čekaju da se smire kad su ljuti. Njemu se čini da ako si ljut ne želiš bit civiliziran nego istrest ljutnju.
ja imam jednu malu palicu doma :D
pa eto, ukoliko imam prilike, lupam siroti trosjed. sto je vise manje kad nikog nema doma ili kad sam sama u sobi. nebi bas voljela da me dijete gleda kak se ponasam ko ludjak.
a kad sam okruzena obitelji, obicno se derem (psujem) i isto ne znam kako sprijeciti to
ali planiram reci psihijatrici sljedeci put, pa se nadam i poraditi na tome.
potpisujem. ovako je bilo i kod mene. iako u vrlo ranom djetinjstvu.
i sve si nekako s godinama kontam..nitko iz moje obitelji se ne dere niti svadja. otkuda sam ja to pokupila?
i eto dosla mi kasnije neka sjecanja iz djetinjstva pa sam skontala..
samo da prijavim da se čiščenje za sada pokazalo uspješno u prevladavanju bijesa
samo da prijavim da se čiščenje za sada pokazalo uspješno u prevladavanju bijesa
Meni to definitivno pomaže jer negativnu energiju preusmjerim na nešto korisno, pa sam poslije dvostruko zadovoljna - nisam arlaukala + kuća je čišća nego prije.
Joj, mene isto zna tako neka nervoza uhvatiti da bi si kožu gulila i kosu čupala! A najluđa sam kad malo legnem popodne nakon što sam taj dan ustala u 6. Onako, nakon ručka, kad jedva gledam i kažem im da me ostave malo na miru, da me ne zovu, ne pitaju ništa, ne diraju, ne rpovjeravaju dizanjem mojih kapaka spavam li zaista. I da sve mogu pitti tatu.
I onda svako malo netko naskoči, provjeri spava li, svako mala iz čiste navike viču "MAMAAAAAA". A ja svaki put sve luđa dok ne ustanem kao medo kojeg su probudili prerano iz zimsog sna!
u zagrebačkoj pivovari postoji veliki natpis na zidu: bez povreda na radu XXXX dana i onda se taj broj ručno mijenja. to me inspiriralo da ovaj vikend otvorim svoj natpis: bez vikanja na djecu (za sad 3) dana.
leonisa kao da sebe čitam. Jao...I ja sam vikalica, a muž durilica i klinci mi već nekad kažiu da ne moram vikatiiiii. A ja nekad znam biti luda, ali ono ludaaaaaa. Najgore mi je kad zbog nečeg povisim ton a muž samo od jada i muke uzdahne ili kaže "evo opet..."
I znam da nema opravdanja ali kod mene je baš ono što nikad nije bilo, a sada podsvjesno to radim. Previše stresa na poslu, sve mora biti po špagi, fina i dobra i vaka i naka, a kuham u sebi, nekad bi ugrizla nekog da smijem....a ne smijem....pa me takva nervoza ulovi, a doslovno ne možeš izaći i izurlati se, a nekad imam osjećaj da bi trebala boksačka vreća. Umjesto toga moraš stisnuti hebeni gumb i nabaciti osmjeh na lic, a bljuje ti se od muke...I onda nakon 8 sati toga dođeš doma....
Posljednje uređivanje od ana.m : 12.03.2013. at 22:17
meni pomaže osim čišćenja da ne odem direktno doma nego u autu napravim krug više ili idem dužim putem kući i opalim glazbu do maksimuma, pjevam iz petnih žila i dođem kući skoro kao nova.. ako sam na biciklu ili pješke ne pjevam (to bi bilo zanimljivo vidjeti da vrištim po ulici), ali glazbu odvrnem isto, ali neku nabrijanu koja me svaki put oraspoloži.
inače dolazim iz obitelji urlatora (ženski dio) i durilice (tata).. iako sam uvijek mislila da sam vikalica, čitajući ovaj post skužila sam da sam zapravo kombinacija ili se durim ili vičem, ovisno o ljudima s kojima sam i o situaciji. naravno kad dođem kod svojih, da prevlada vikalica u meni dok sam s mužem u početku durilica pa nakon petog puta što on ignorira moje durenje postanem vikalica. a on efikasno rješava moje vikanje, tako da me počne sprdati
i ja se smirim nekako.
ali mislim da ne postoji odgovor što je bolje biti jer vikanje ili durenje ... svakako si agresor, samo aktivni ili pasivni i uvijek si misliš da je ono drugo bolje kad su prema tebi usmjereni.
jesi probala yogu?
neku meditaciju?
znam, znam da si s vremenom ograničena
ali meni se ovako izdaleka čini da tebi treba samo malo prostora za tebe samu
samo malo mira i odmaka
Znam da bih trebala, osim kaj mi fali vremena nekako uvijek fali i novaca...
Zato jedva čekam proljeće jer onda, ako ništa drugo, u miru bicikliram sama sa svojim mislima i slušalicama na ušima.
A da bi voljela i ponajviše trebala nešto to znam...samo nikako da nešto pametno smislim....
Posljednje uređivanje od ana.m : 15.03.2013. at 09:11
ali to je jako važno
baš jako
jer ti daje ( ta neka mala- velika stvar koju činiš, nebitno joga ili biciklizam) balans
kad si u ravnoteži onda je manja vjerojatnost da ćeš pucati iznutra
kad se ne osjećaš kao da pucaš nemaš ispade
djeca profitiraju, muž profitira, ti profitiraš
meni je to u rangu nasušne potrebe, maltene kao kisik
stvorila sam uvjete kako god sam znala iako nije baš glatko uz bebu koja doji 150 puta dnevno i cijelu noć
probaj, pokušaj...
Ja u zadnje vrijeme imam puno frustracija i dosta budem živčana. Moj recept je otvorena molitva Bogu da više ne mogu i da mi je teško. A onda i otvoreno jadanje mužu na sličan način. I na taj način ne dozvolim sebi da živčanost izađe na neki drugi način. Osim toga, odem sama na kavu i kolač bez ikoga i tamo se molim i razmišljam što ću i kako ću dalje. Jer te moje frustracije naravno imaju uzroke pa se na taj način suočavam s njima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom