A gdje ste vi bili?

[cvijeta73]

evo, da se malo odmaknemo od tog nesretnog zdravstvenog odgoja koji mi već na uši izlazi.
post od anvi na drugoj temi, učinio mi se zanimljivim za raspravu oko civilnog društva, nadam se da će biti i vama.

Ovo mjerkanje tko je gdje bio, zašto nije i što bi trebao je suvišno i ružno. Ne vidim mu svrhu, izuzev vlastitog isticanja.

znam već unaprijed da se npr ina neće sa mnom složiti znam da nisu svi ljudi aktivisti, al ako se složimo da je aktivizam potreban društvu, da je razvoj civilnog društva bitna stavka razvoju društva općenito, nije li logično zapitati se - a gdje ste bili?
da se razumijemo, ovo ide i na moj račun, ovo je više samokritika.
zašto npr od drugih očekujemo da će se za naše neke ciljeve "boriti", a mi nemamo vremena, nismo taj tip itd itd.
odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

[*mamica*]

zašto npr od drugih očekujemo da će se za naše neke ciljeve "boriti", a mi nemamo vremena, nismo taj tip itd itd.
odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

Pretpostavljam da bi se pojedinac borio za neki cilj, da mu taj isti treba iz nekog razloga biti jako važan u životu. Čini mi se da je pojedinac time potaknut najčešće nekim vlastitim životnim iskustvom.

Borbe su prevelike, teško je za očekivati da se možemo aktivno boriti za sve ugrožene skupine i vrijednosti u društvu.

Konkretno, ono što mene zanima jesu prava teško bolesne djece i iz tog razloga poludim kada vidim Fani Stipković ili Luku Nižetića na plakatu kako se bore za prava životinja. Pored te žive, postojeće djece.

Nekome su jednostavno prioritet te životinje, a meni je neshvatljivo da mogu biti prioritet pored teško bolesne djece čiji su uvjeti za liječenje u Hrvatskoj nalik uvjetima u koncentracijskim logorima i gdje im se sva njihova ljudska prava krše na najgrublji mogući način.

Da bi se za nešto aktivno borio, moraš u sebi nositi tu strast, snažnu vjeru u svoj cilj, a kome se danas da razmišljati o tuđim problemima (koji, na kraju krajeva, postanu i problemi cijele zajednice) kada mu je stalo samo da odradi svojih 8-10 sati, mrtav umoran dođe doma, donese djeci kruh na stol, popije andol da mu prođe glavobolja od računa i ide leći čekajući novi dan i nove probleme?

Ne znam, ovo je jako kompleksna tema, ne znam otkud bih i počela i sa kojih svih aspekata je sagledala, ali čini mi se da je za aktivizam bitno ovo:

- vlastito životno iskustvo koje u nama budi zanimanje za pojedini cilj
- karakter, temperament (oni vječiti galamdžije koji se od vrtića bore za pravo i pravicu sviju oko sebe )
- volja, želja, snažna vlastita uvjerenja
- empatija, sposobnost uživljavanja u nečiji problem do te mjere da pokrene želju za borbom
- imanje vremena, često i novca (mada baš ponekad nedostatak novca može biti motiv za pokretanje borbe)

Teško je reći koliko bi tko morao izdvojiti vremena za aktivizam. Moraš imati osjećaj za zajednicu, društvo da bi izdvojio svoje vrijeme za to, a kod nas ga još u velikoj mjeri nedostaje...

[isvetica]

Velik utjecaj ima i slika aktivista u javnosti, katoličke aktiviste gledamo kao i jehovine svjedoke, gay aktiviste kao one što se skidaju gole, pa nisi siguran promoviraju li sebe ili građanske slobode...

[vissnja]

zašto npr od drugih očekujemo da će se za naše neke ciljeve "boriti", a mi nemamo vremena, nismo taj tip itd itd.
odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

Ne očekujem od drugih da se bore za moje ciljeve. Ali jako je teško u neuređenoj zemlji, koja gazi neka osnovna ljudska prava, plus je nesređena prema mnogim zdravorazumskim standardnima i ne fercera kako bi trebalo, i sad izabrati gde ćeš da "zalegneš" jer sve bitke ne možeš da vodiš.

Ja se angažujem onoliko koliko mogu, mnogo toga mi nije strano, ali na skupove visokog rizika više ne idem, posle nekih jako ružnih iskustava. Naročito ne od kad imam dete.

[pikula]

joj mamica je to savršeno sažela, slažem se. iako postoji i način da radiš za neki cilj, a da to nije javno istupanje. Recimo netko možda volontira u domu za nezbrinutu djecu, a da to nitko ne zna i ta osoba se zalaže i na neki način je aktivist, samo nije na isti način. Mislim da svi mogu i trebaju djelovati i zalagat ise za ono što im je važno i što vjeruju u skladu sa svojim zanimanjem, temperamentom, uvijek ima načina. Čovjek je jednostavno puno manje frustriran svijetom oko sebe ako je napravio nešto makar i mrvicu za druge

[Svimbalo]

*mamica, slažem se s tobom da su bolesna djeca prioritet, odnosno da bi trebala biti.
Ali vjerujem da je motivacija imenovanih u tome što se nekako za djecu uvijek nađe neka akcija, tj., više će se ljudi angažirati, firme krajem godine doniraju, postoje humanitarni koncerti, brojevi telefona i slično. Daleko od toga da je postojeći angažman dovoljan.
A životinjama se malo tko bavi. Zato za razliku od tebe pozdravljam i taj aktivizam.
Usput bih podsjetila na onu - kakvo je društvo vidi se iz njegova odnosa prema životinjama.

Mislim da je za aktivizam bilo koje vrste jako bitna empatija (uz ostalo nabrojano, ja bih samo promijenila redoslijed na tvojoj listi).
Ja bih ju stavila na prvo mjesto, mislim da je važnija od osobnog životnog iskustva.
To je ono što je, npr., nagnalo mnoge žene koje nemaju problema s plodnošću na skupove kontra MPO zakona, ili ono zbog čega strejt ljudi koračaju u povorci ponosa.

[Joe]

pored teme o bolesnoj djeci, svaka druga se čini banalnom, stvarno. to jednostavno ne može biti argument.

ja bih rado živjela u društvu u kojem bi svaka skupina imala nekog da ga zastupa, da mu pomaže, kad bi ta pomoć imala učinka, kad taj rad ne bi bio iz političkih pobuda.

[*mamica*]

Svimbalo, ne slažem se s tobom. Kakvo je društvo vidi se iz njegovog odnosa prema najslabijim, najugroženijim članovima svog društva (bolesni, beskućnici, stari i nemoćni), tu se vidi stupanj civiliziranosti i socijalne osjetljivosti u društvu.
Kod nas postoji percepcija u javnosti da se za teško bolesnu djecu uvijek daju novci, ali činjenica je da ti novci stvarno dođu do te djece, situacija ne bi bila ovako katastrofalna kakva jest. I to je također jedan od ključnih problema - što ti novci završe tko zna kud, udruge se međusobno svađaju i gledaju više svoje interese, a manje dječje i opet nastradaju oni nevini.
Pozdravljam ja i aktivizam za životinje, tipa za ugrožene vrste, jer svi znamo koliko je važan zdrav ekosustav za život na Zemlji, ali ne ovakvog tipa, barem ne dok ne postoje važniji problemi u našem društvu. Prihvaćam da možda griješim, ne znam!
Redoslijed navedenog na "mojoj" listi je potpuno nebitan, sve je to jednako važno...

[Jurana]

Ja se često sjetim i suprotnog primjera - Aung San Suu Kyi iz Burme. Ona je radi političkog aktivizma bila razdvojena od djece od 1989. do 2011. Velik je njen doprinos demokraciji i slobodi, ali kako su se osjećala njena djeca svih tih godina?
Da se radi o mojoj majci, ja bih se uvijek pitala zašto je izabrala viši cilj ispred mene.

U meni nema te veličajnosti, ja bih se osušila da ne mogu biti sa svojom djecom.

Na sve ovo me je potaklo vissnjino:

Naročito ne od kad imam dete.

[ekoi]

Odlična tema cvijeto.
Postoji čak i stručna literatura koja se bavi tim pitanjima, tako se npr. u knjizi Civilno društvo u Hrvatskoj kroz 300-tinjak stranica izlaganja rezultata jednog istraživanja pokušavao dati odgovor na mnoga pitanja na tu temu.
Razlozi su toliko kompleksni i slojeviti da ih je nemoguće navesti ukratko.
Priča počinje tako da smo nekoć živjeli u socijalizmu kada je država imala nadzor i kontrolu nad svime što se događa u zemlji (prvo udruženje i akcije građana bile su vezane uz Crkvu, izgradnja škola, bolnica, pučkih kuhinja). Nekakvo udruženje građana bilo je nepojmljivo i zapravo nemoguće i nedozvoljeno jer nisu ni postojali zakoni koji bi to dozvoljavali i omogućivali. Zato se kod nas čvrsto ukorijenilo u mentalitet građana mišljenje da je država ta koja se treba brinuti o svemu, a mi samo radimo svoj posao.
A za sve ostalo potpisujem mamicu i pikulu, plus što ima toga još...

[sirius]

Svimbalo, ne slažem se s tobom. Kakvo je društvo vidi se iz njegovog odnosa prema najslabijim, najugroženijim članovima svog društva (bolesni, beskućnici, stari i nemoćni), tu se vidi stupanj civiliziranosti i socijalne osjetljivosti u društvu.
Kod nas postoji percepcija u javnosti da se za teško bolesnu djecu uvijek daju novci, ali činjenica je da ti novci stvarno dođu do te djece, situacija ne bi bila ovako katastrofalna kakva jest. I to je također jedan od ključnih problema - što ti novci završe tko zna kud, udruge se međusobno svađaju i gledaju više svoje interese, a manje dječje i opet nastradaju oni nevini.
Pozdravljam ja i aktivizam za životinje, tipa za ugrožene vrste, jer svi znamo koliko je važan zdrav ekosustav za život na Zemlji, ali ne ovakvog tipa, barem ne dok ne postoje važniji problemi u našem društvu. Prihvaćam da možda griješim, ne znam!
Redoslijed navedenog na "mojoj" listi je potpuno nebitan, sve je to jednako važno...

Slažem se sa tobom i dodajem, novac je najlakše skupiti. Najlakše vjerujte. Ali mjenjati stavove, uvjete, vjerovanja ... I pružiti bolesesnoj djeci sve ono sto zdrava imaju ( imati obitelj, braću , sestre , prijatelje u blizini) , život bez bolova, informacije roditeljima na vrijeme i na pravi način ... Uh, najlakše je novac skupiti.

[sirius]

Ali sto se aktivizma tiče ljudi se vjerojatno uključuju u one akcije koje ih zanimaju i nalaze sebe u njima.

[Jadranka]

Ja mislim da je u Dalmaciji faktor i utjecaj vremena, ma kako to otrcano zvucalo. Il je vrime predobro pa je uopce nejasno zasto bi se protiv neceg prosvjedovalo kad se moze gustat na suncu, il je neka juzina i bura pa se nikom ne da iz kuce. Sav moj aktivizam je splasnuo kad sam se iz zg vratila u st

Al to na stranu, meni su nekako ti protesti omrznuli kad sam shvatila da i vodje prosvjeda uglavnom imaju neku svoju meni neprihvatljivu agendu, da gledaju neku osobnu korist za koju mene zaboli, i koju ne zelim podrzati. Oni fejsbuk prosvjedi u Splitu i svadje izmedju 'Vodja' gdje krenuti, dal pred ovu ili onu stranku su mi bas bili mucni, nekako se covjek na kraju osjeti kao ovca, makar je isao na prosvjed da ne bude ovca. Jedino su mi u zadnje vrime bili ok prosvjedi za Marjan. Al s obzirom na ovo prije napisano, ja sam vise za taj osobni aktivizam, sto je neko napisao, za ne-javno volontiranje u domu za nezbrinutu djecu, za obisit lancun sa svog balkona na kojem pise 'gay is ok' il sta ja znam sta.

Makar mi je ovo s ljubljenjem zvucalo simpa. Al vec ovaj prosvjed u sridu mi manje simpa zvuci.

Sta ja znam, uvijek me malo zgrozi 'jedinstvo' mase, ma za koji cilj prosvjedovali.

[Jadranka]

Al definitivno se ne slazem da ne treba pomagati zivotinjama, tj. boriti se za njih, dok ima djece kojima je tesko. Ja mislim da ce onaj tko pomaze zivotinjama pomoci i djeci. Al i da nece, treba i zivotinjama pomoci. Pretpostavljam da Luka Nizetic rado nastupa i na humanitarnim koncertima za djecu.

[palčica]

Cijeli studij sam volontirala, bila dio nekih udruga, pokreta, prosvjeda i sl. Uvijek ću svoj glas dati za dobrobit potrebitih, bilo da su oni djeca, starci, manjine ili životinje i ne treba potrebitost nikog od njih podcjenjivati ili rangirati. U suprotnom, dok se ne iskorijeni potrebitost samo bolesne i gladne djece (malo nažalost preromantična ideja, zar ne), neki drugi aktivisti bi trebali sjediti skrštenih ruku (ne vole svi djecu i nisu svi spremni svoje slobodno vrijeme podrediti djeci, što je također dio ljudskosti) a to opet ne bi bilo dobro za ostatak svijeta. Svi imaju svoje prioritete i dobro je da je tako. I uvijek treba poći od sebe. Najlakše je pametovati na forumu, udobno zavaljeni pred televizorima a ako nam nešto zaista smeta, voljeli bismo da se promijeni - treba krenuti od sebe.

Iskreno, ja sam se zasitila tih skupnih borbi, javnog aktivizma i mog sudjelovanja u njima i mislim da sam dala godine i godine svog doprinosa. No, moj osobni aktivizam nadam se da će umrijeti skupa samnom. Nisam pasivna ni u čemu i ukoliko osjetim potrebu opet ću na sebe navući plašt supernadobudne aktivistice.

[isvetica]

[QUOTE=Jadranka;2316887]
Al to na stranu, meni su nekako ti protesti omrznuli kad sam shvatila da i vodje prosvjeda uglavnom imaju neku svoju meni neprihvatljivu agendu, da gledaju neku osobnu korist za koju mene zaboli, i koju ne zelim podrzati. Oni fejsbuk prosvjedi u Splitu i svadje izmedju 'Vodja' gdje krenuti, dal pred ovu ili onu stranku su mi bas bili mucni, nekako se covjek na kraju osjeti kao ovca, makar je isao na prosvjed da ne bude ovca. Jedino su mi u zadnje vrime bili ok prosvjedi za Marjan. Al s obzirom na ovo prije napisano, ja sam vise za taj osobni aktivizam, sto je neko napisao, za ne-javno volontiranje u domu za nezbrinutu djecu, za obisit lancun sa svog balkona na kojem pise 'gay is ok' il sta ja znam sta.

X

[Bodulica]

Al definitivno se ne slazem da ne treba pomagati zivotinjama, tj. boriti se za njih, dok ima djece kojima je tesko. Ja mislim da ce onaj tko pomaze zivotinjama pomoci i djeci. Al i da nece, treba i zivotinjama pomoci. Pretpostavljam da Luka Nizetic rado nastupa i na humanitarnim koncertima za djecu.

X

A odraz uređenog društva se itekako vidi i prema odnosu naspram životinja. Ali zašto bi jedna vrsta skrbi isključila drugu?
Sama se rado odazovem na svaku humanitarnu akciju za bolesnu djecu i pomognem koliko mogu. Ali isto tako sam udomila dvije napuštene životinje i ne smatram da sam time ikoga zakinula, naprotiv... Tako da ne vidim paralelu koju su tu neki potegnuli. :/

[ekoi]

Cijeli studij sam volontirala, bila dio nekih udruga, pokreta, prosvjeda i sl. Uvijek ću svoj glas dati za dobrobit potrebitih, bilo da su oni djeca, starci, manjine ili životinje i ne treba potrebitost nikog od njih podcjenjivati ili rangirati. U suprotnom, dok se ne iskorijeni potrebitost samo bolesne i gladne djece (malo nažalost preromantična ideja, zar ne), neki drugi aktivisti bi trebali sjediti skrštenih ruku (ne vole svi djecu i nisu svi spremni svoje slobodno vrijeme podrediti djeci, što je također dio ljudskosti) a to opet ne bi bilo dobro za ostatak svijeta. Svi imaju svoje prioritete i dobro je da je tako. I uvijek treba poći od sebe. Najlakše je pametovati na forumu, udobno zavaljeni pred televizorima a ako nam nešto zaista smeta, voljeli bismo da se promijeni - treba krenuti od sebe.

Iskreno, ja sam se zasitila tih skupnih borbi, javnog aktivizma i mog sudjelovanja u njima i mislim da sam dala godine i godine svog doprinosa. No, moj osobni aktivizam nadam se da će umrijeti skupa samnom. Nisam pasivna ni u čemu i ukoliko osjetim potrebu opet ću na sebe navući plašt supernadobudne aktivistice.

Ovako je i kod mene

Treba znati da aktivizam nije samo sudjelovanje u protestima. Aktivisti možemo biti na sto drugih načina.
Niti ja više ne sudjelujem u javnim protestima iz istih razloga koje je Jadranka navela, jednostavno se osjećam ko budala žrtvujući svoje vrijeme i energiju koje bi mogla provesti sa svojom djecom i obitelji na sto drugih načina, dok mi se većina građana koje boli briga za aktivizam podrugljivo smije i zove neradnikom, a tzv vođe u pokretima vide priliku za vlastiti probitak i stjecanje kojekakvih privatnih interesa.

Btw, nekako mi se čini kada u jednoj Francuskoj izađe stotine tisuća ljudi na ulice, nemaju problema s tim kojim ulicama krenuti, niti ih nitko ne smatra neradnicima i borcima protiv države i mira...

[sirius]

Kad iskusis dugotrajnou hospitalizaciju teško bolesnog dijeteta u Hrvatskoj, tada ti se sve te silne pobune i akcije oko prava mnogih drugih skupina postanu nevažne. Zato sto znaš u kakvim uvjetima je boravilo tvoje dijete i kakvi su mu bili osnovni uvjeti. Nema to veze sa nikakvim udomljavanjem životinja ( koje i sama prkticiram) jednostavno ima sa tim da ti to postane jedna potpuno druga kategorija.
Ali meni je jasno da ljudi staju na barikade za ono sto im je najblize , i za ono sto osjećaju u sebi.

[Bodulica]

Ali meni je jasno da ljudi staju na barikade za ono sto im je najblize , i za ono sto osjećaju u sebi.

Upravo ovako.

[AdioMare]

To što bih ja trebala prepusti molim te meni. Drago mi je da u našem društvu postoje osviješteni i angažirani ljudi koji dolaze podupirati LGBT, ekološke skupove, radničke demonstracije, prijatelje životinja ili bilo koji drugi skup. Sve to doprinosi razvoju civilnog društva.
Ovo mjerkanje tko je gdje bio, zašto nije i što bi trebao je suvišno i ružno. Ne vidim mu svrhu, izuzev vlastitog isticanja.

potpisujem anvi

[ribice]

Danas bi se trebalo aktivirati i boriti na sve strane, gdje god da pogledam veliko s....nje, a ja jednostavno u 24 sata nemam vremena za to, možda griješim ali ne znam di bi to utrpala, ok bojkotirati kupovinu, povremeno poći na koji skup ali meni je i ovako premalo 24 sata uz puno radno vrijeme, veliku kuću i okućnicu, 2 male djece.

[mama courage]

Ovo mjerkanje tko je gdje bio, zašto nije i što bi trebao je suvišno i ružno. Ne vidim mu svrhu, izuzev vlastitog isticanja.

samo bih razjasnila da ako je itko ikog mjerkao i prozivao što/gdje/kako to je bila osoba čije su ovo riječi.
najlakše je ubiti glasnika.

odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

koliko svatko od nas smatra da je potrebno - u skladu sa svojim mogućnostima. slušala sam jednom predavanje u centru za mirovne studije o tome kako aktivizam zahtjeva korištenje vlastitog tijela. da, moraš se dignuti, moraš promijeniti planove, moraš se tijelom (ne samo umom) aktivirati, da bi nešto postigla.

[mama courage]

Da se radi o mojoj majci, ja bih se uvijek pitala zašto je izabrala viši cilj ispred mene.

kod oca se nikad to ne bi zapitala?

gledala sam prošle godine neki film o jednoj novinarki koja je napisala članak u kojem je otkrila da joj je neka žena iz susjedstva agentica CIAe i da neki napadi USA na neku zemlju nisu bili opravdani jer se nije našlo neko oružje.. tako nešto. eh sad, film se razvija u tom smjeru da se sud raspituje tko je izvor toj novinarki i ona ne posustaje u svojoj odluci da taj izvor ne oda. CIA se boji da među njima postoji krtica. odlazi u pritvor, dani se nižu jedan za drugim. mali sin ju ne dolazi posjećivati jer ga ne želi dodatno traumatizirati (sve se nada da će to sve kratko trajati), ali bome, nižu se mjeseci. u međuvremenu neka budala ubija tu ženu/agenticu ispred njene kuće, njen muž i curica odlaze iz tog kvarta. muž novinarke je vara s nekom frendicom, traži razvod. vrišti na nju da kakva je ona majka, kad tako dugo neće da oda izvor i nije uz svoje dijete. i onda ona njemu odgovara: kad se muškarac novinar nađe u pritvoru jer neće odati svoj izvor, onda se svi dižu na barikade, njega se proglašava herojem. on dobija nagrade. njega se ne pita: kakav si ti to otac? pusti principe i ideale, ti si prije svega roditelj.

na kraju ju puštaju pa je odmah opet uhićuju jer je svojom šutnjom remetila sprovođenje istrage. dogovara se oko deala da na 2 godine ode u zatvor. pozdravlja se sa sinom. još uvijek ne odaje izvor. na kraju filma se pokazuje scena u kojoj se saznaje tko joj je izvor.

video trailer

i sad ide spoiler bijelim slovima:
novinarka je saznala da joj je susjeda agentica jer se kći te žene islaprdala u školskom busu, kako se mama i tata u posljednje vrijeme jako svađaju.

[sasa]

Gledala sam taj film! Super je!

[isvetica]

kod oca se nikad to ne bi zapitala?

gledala sam prošle godine neki film o jednoj novinarki koja je napisala članak u kojem je otkrila da joj je neka žena iz susjedstva agentica CIAe i da neki napadi USA na neku zemlju nisu bili opravdani jer se nije našlo neko oružje.. tako nešto. eh sad, film se razvija u tom smjeru da se sud raspituje tko je izvor toj novinarki i ona ne posustaje u svojoj odluci da taj izvor ne oda. CIA se boji da među njima postoji krtica. odlazi u pritvor, dani se nižu jedan za drugim. mali sin ju ne dolazi posjećivati jer ga ne želi dodatno traumatizirati (sve se nada da će to sve kratko trajati), ali bome, nižu se mjeseci. u međuvremenu neka budala ubija tu ženu/agenticu ispred njene kuće, njen muž i curica odlaze iz tog kvarta. muž novinarke je vara s nekom frendicom, traži razvod. vrišti na nju da kakva je ona majka, kad tako dugo neće da oda izvor i nije uz svoje dijete. i onda ona njemu odgovara: kad se muškarac novinar nađe u pritvoru jer neće odati svoj izvor, onda se svi dižu na barikade, njega se proglašava herojem. on dobija nagrade. njega se ne pita: kakav si ti to otac? pusti principe i ideale, ti si prije svega roditelj.

na kraju ju puštaju pa je odmah opet uhićuju jer je svojom šutnjom remetila sprovođenje istrage. dogovara se oko deala da na 2 godine ode u zatvor. pozdravlja se sa sinom. još uvijek ne odaje izvor. na kraju filma se pokazuje scena u kojoj se saznaje tko joj je izvor.

video trailer

i sad ide spoiler bijelim slovima:
novinarka je saznala da joj je susjeda agentica jer se kći te žene islaprdala u školskom busu, kako se mama i tata u posljednje vrijeme jako svađaju.

I moj i otac mm-a su bili aktivisti, što je razlog da smo dosta oprezni u sudjelovanju u takvim aktivnostima, previše puta smo čuli kako im se obilo o glavu, kao i mamino- nikad te nije bilo doma

[ivarica]

ja mislim da je za ovaj trenutak u hrvatskoj najapsurdniji izgovor ovaj "jjednom ce ti reci nikad te nije bilo doma"
pa koliko tih prosvjeda vi vidite pa da ljudima oduzimaju vrijeme
ja za sebe kazem da sam posvuduša, a to, kad zbrojis i podijelis, nije niti jedan prosvjed mjesecno
ako ce toliki angazman stetiti obitelji, pa vodite onda i muza i djecu na prosvjede

[isvetica]

Nije aktivizam samo prosvjedovanje

[isvetica]

I ne žive svi na 5 minuta od glavnog trga

[isvetica]

ja mislim da je za ovaj trenutak u hrvatskoj najapsurdniji izgovor ovaj "jjednom ce ti reci nikad te nije bilo doma"
pa koliko tih prosvjeda vi vidite pa da ljudima oduzimaju vrijeme
ja za sebe kazem da sam posvuduša, a to, kad zbrojis i podijelis, nije niti jedan prosvjed mjesecno
ako ce toliki angazman stetiti obitelji, pa vodite onda i muza i djecu na prosvjede

Za odvesti djecu na recimo Split pride koji mi je najbliže, morala bih im izvaditi putovnicu

[Jadranka]

i sad ide spoiler bijelim slovima:
novinarka je saznala da joj je susjeda agentica jer se kći te žene islaprdala u školskom busu, kako se mama i tata u posljednje vrijeme jako svađaju.

Ovo ti je najbolje

[jennifer_gentle]

ja mislim da je za ovaj trenutak u hrvatskoj najapsurdniji izgovor ovaj "jjednom ce ti reci nikad te nije bilo doma"
pa koliko tih prosvjeda vi vidite pa da ljudima oduzimaju vrijeme
ja za sebe kazem da sam posvuduša, a to, kad zbrojis i podijelis, nije niti jedan prosvjed mjesecno
ako ce toliki angazman stetiti obitelji, pa vodite onda i muza i djecu na prosvjede

Mene je iskreno strah voditi dijete na prosvjed tipa ovog u subotu. Osim što se bojim da mu se nešto ne dogodi, zbilja ne želim da gleda ljude pune mržnje koji viču "Ubij, ubij!!!"

[ekoi]

Za manje dijete bi to moglo biti traumatično iskustvo, za veće edukativno i iskustvo iz prve ruke...

[sasa]

ne znam, ja svog vodim- vodila sam ga i na prajdove. i na varšavsku. da sam vidjela da nema policije i da je opasno otišla bih. to mi je odlična prilika za porzgovaratis njim o slobodi izbora, zaljubljenosti, ljubljenju.. uvijek mu bude zabavno. zadnji se prajd vozio na romobilu cijelom povorkom, uz mene trudnu do zuba. no da, mislim da se najbolje uči tako i da su ta iskustva i za njega vrijedna.

[jennifer_gentle]

ne znam, ja svog vodim- vodila sam ga i na prajdove. i na varšavsku. da sam vidjela da nema policije i da je opasno otišla bih. to mi je odlična prilika za porzgovaratis njim o slobodi izbora, zaljubljenosti, ljubljenju.. uvijek mu bude zabavno. zadnji se prajd vozio na romobilu cijelom povorkom, uz mene trudnu do zuba. no da, mislim da se najbolje uči tako i da su ta iskustva i za njega vrijedna.

Vjerojatno jesu, ja se jednostavno ne mogu natjerati. Doduše, još je dosta mali, za poslije cemo vidjeti.

[sasa]

možda je i do klinca. vidjeti ćeš sama. prajd je super za djecu. jako bude lijepa i svečana i ponosna atmosfera!

[sanja77]

Ja svog malog ne bum više vodila na ovakve skupove. Ne znam kada bismo mi mogli doživjeti u Hrvatskoj svećanu atmosferu na Prideu, ali moram reći da je ovo u subotu bilo jezivo. Sad se mali boji crkve ko vraga, povezao je katedralu i ljude. Možda u Berlin bi, ali tu bu još puno vode proteklo...

[mama courage]

i ja pravim selekciju, jer vidim da ju policija i agresija prosvjednika znaju uplašiti. kad su javili da se spremaju huligani da razbucaju skup, odvela sam je kod rođake.

posljednji prajd je bio miran i odličan. ona je uživala.

[sladjanaf]

kod oca se nikad to ne bi zapitala?

gledala sam prošle godine neki film o jednoj novinarki koja je napisala članak u kojem je otkrila da joj je neka žena iz susjedstva agentica CIAe i da neki napadi USA na neku zemlju nisu bili opravdani jer se nije našlo neko oružje.. tako nešto. eh sad, film se razvija u tom smjeru da se sud raspituje tko je izvor toj novinarki i ona ne posustaje u svojoj odluci da taj izvor ne oda. CIA se boji da među njima postoji krtica. odlazi u pritvor, dani se nižu jedan za drugim. mali sin ju ne dolazi posjećivati jer ga ne želi dodatno traumatizirati (sve se nada da će to sve kratko trajati), ali bome, nižu se mjeseci. u međuvremenu neka budala ubija tu ženu/agenticu ispred njene kuće, njen muž i curica odlaze iz tog kvarta. muž novinarke je vara s nekom frendicom, traži razvod. vrišti na nju da kakva je ona majka, kad tako dugo neće da oda izvor i nije uz svoje dijete. i onda ona njemu odgovara: kad se muškarac novinar nađe u pritvoru jer neće odati svoj izvor, onda se svi dižu na barikade, njega se proglašava herojem. on dobija nagrade. njega se ne pita: kakav si ti to otac? pusti principe i ideale, ti si prije svega roditelj.

na kraju ju puštaju pa je odmah opet uhićuju jer je svojom šutnjom remetila sprovođenje istrage. dogovara se oko deala da na 2 godine ode u zatvor. pozdravlja se sa sinom. još uvijek ne odaje izvor. na kraju filma se pokazuje scena u kojoj se saznaje tko joj je izvor.

video trailer

i sad ide spoiler bijelim slovima:
novinarka je saznala da joj je susjeda agentica jer se kći te žene islaprdala u školskom busu, kako se mama i tata u posljednje vrijeme jako svađaju.

I ja sam gledala ovaj film. I muz je totalni negativac.
Moga tate nije nikad bilo doma, nije u pitanju bio aktivizam, vise nekakvo gonjanje vlastitih snova. I pitala sam se gdje je bio sve te godine, mada on ponavlja da je to sve radio zbog djece. Pusti ti to, treba biti neke mjere i u zrtvovanju za vlastitu djecu

[Bubica]

vodila sam dijete na sve rodine prosvjede i okupljanja, mislim da je to za njega bilo korisno iskustvo, vidno je uzivao. Na prosvjede u kojima je nekoliko puta više policije nego prosvjednika - ne bi, a niti sama ne idem na njih, još uvijek, iz razno raznih razloga.

[YellowSky]

Borimo se za prava obolelih od retkih bolesti. Muz je jako aktivan: blog, televizia, akcije... Nije lako, to trazi puno vremena i odricanja...Oduvek se borimo za prava zivotinja. Uopste to ne smatram nebitnim, vec jako bitnim, iako imam dete koje je mesecima bilo bez terapije koju mu ni u snu ne mogu priustiti.Novac se tesko moze skupiti. Mozda ako treba samo jedanput. Da je tako prodali bismo stan, ali nama treba po 1 stan godisnje, svake godine, zauvek. To se ne moze skupiti ni akcijama ni nikako, to jedino drzava moze da finansira!

[Peterlin]

evo, da se malo odmaknemo od tog nesretnog zdravstvenog odgoja koji mi već na uši izlazi.
post od anvi na drugoj temi, učinio mi se zanimljivim za raspravu oko civilnog društva, nadam se da će biti i vama.



znam već unaprijed da se npr ina neće sa mnom složiti znam da nisu svi ljudi aktivisti, al ako se složimo da je aktivizam potreban društvu, da je razvoj civilnog društva bitna stavka razvoju društva općenito, nije li logično zapitati se - a gdje ste bili?
da se razumijemo, ovo ide i na moj račun, ovo je više samokritika.
zašto npr od drugih očekujemo da će se za naše neke ciljeve "boriti", a mi nemamo vremena, nismo taj tip itd itd.
odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

Eh, gdje smo bili - pa ovdje! I ne zezam se. Doprinos razvoju građanskog društva može se dati i na drugačiji način - po onoj poznatoj Misli globalno - djeluj lokalno.

Na prosvjede ne idem (nekad sam išla, ali već sigurno 15 godina nisam bila ni na jednom, pa se to ne računa).

Podupirem brigu za djecu i mlade, pa mi je recimo posebno srcu draga Udruga odgajatelja http://www.udruga-odgajatelja.hr/
Nisam član, jer nisam odgajatelj, ali sam višestruka podupiruša (i oni znaju da na mene mogu računati kad god zatreba) iako već nekoliko godina nemam direktni osobni interes jer su mi djeca odavno prerasla vrtić. Nema veze - ima puno drugih roditelja kojima treba vrtić i mislim da je u redu zalagati se na ovaj i druge načine za bolji status djece u državi.

Kad bolje razmislim - svi mi dajemo doprinos razvoju društva odgojem djece, svojim stavom, svojim radom... ma svime! Barikade su samo mali marginalni dio toga. U današnje vrijeme meni se čini puno korisnijim pridružiti se negdje gdje možeš dati vlastiti doprinos, a da je to u skladu s našim stavovima. Netko će tako volontirati u Caritasu, a netko u lokalnoj ekološkoj udruzi, netko u prihvatilištu za životinje. Netko će samo udomiti životinju, netko će doprinositi na drugi način. Netko neće nigdje, nego samo pisati ovdje i štajaznam jednom godišnje uplatiti nekome 50 kn jer misli da tako treba.

Ja planiram za koju godinu (kad me moja djeca budu manje trebala) naći neki način da pomažem obiteljima sa školskom djecom s pp (recimo, sa smetnjama u učenju) jer mi se čini da toga nedostaje, a osobno bih mogla bar nešto učiniti. Ne sastoji se aktivizam samo od toga da se tjera državu da nešto poduzme, ima i drugih načina. Što se pak tiče tjeranja države na odgovarajuće akcije - kao i mnogi ovdje, pokušavam sudjelovati u javnim raspravama kad stignem i kad mislim da imam štogod za reći itd. Na barikade bih išla samo u slučaju krajnje nužde ili prijeke potrebe - trenutno se ne mogu sjetiti razloga koji bi me potaknuo na to.

[apricot]

odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

meni je jako značajno i ovo što vi pišete ovdje, npr.
možda ti i nisi tip koji će izaći i pred kamerom mahati zastavom, ali neki koji to ipak rade (uključujući i mene) posluže se riječima vas mudrih, prenesu ih drugima.

to je jako puno.
angažiranost ne zahtijeva samo vrijeme i prostor, nego i stav.
i dobro je kada se taj stav želi podijeliti s drugima.

[spajalica]

meni se cini da nigdje po tom pitanju nisam
u gomili se stisam, nemam sta reci, uglavnom slusam, pa sam zapravo samo prolaznik. imam misljenje, ali ga pred puno ljudi ne govorim jasno i glasno, vise kroz salu.
ja uglavnom vodim svoje male borbe, koje promijeniti svijet sigurno nece, ali mene kao osobu mijenjaju. nadam se na bolje.

[Kosjenka]

spajalice lijepo si to rekla, mogu te samo potpisati

[Jurana]

kod oca se nikad to ne bi zapitala?

Bih, bih, ali Aung San Suu Kyi je žena pa sam o njenom primjeru konkretno pisala.

[ina33]

evo, da se malo odmaknemo od tog nesretnog zdravstvenog odgoja koji mi već na uši izlazi.
post od anvi na drugoj temi, učinio mi se zanimljivim za raspravu oko civilnog društva, nadam se da će biti i vama.



znam već unaprijed da se npr ina neće sa mnom složiti znam da nisu svi ljudi aktivisti, al ako se složimo da je aktivizam potreban društvu, da je razvoj civilnog društva bitna stavka razvoju društva općenito, nije li logično zapitati se - a gdje ste bili?
da se razumijemo, ovo ide i na moj račun, ovo je više samokritika.
zašto npr od drugih očekujemo da će se za naše neke ciljeve "boriti", a mi nemamo vremena, nismo taj tip itd itd.
odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

Uf... možda me ovo raspaljuje i više od tebe za koju se borimo (zdrav. odgoj). Nemam pojma je li bi bila uopće to u stanju artikulirati.

Ovako ja to vidim:
- gdje si bio može me pitat samo moja uža obitelj i poslodavac;
- nitko se ne bori za moje ciljeve - borim se sama, onako kako mogu i kad mogu, a sama sebi polažem račune za sve kako će mi biti;
- oni koji se bore znaju zašto se bore (ne bore se nužno "za mene", imaju vjerojatno i drugu motivaciju);
- svaka bitka na ovom svijetu ne može biti moja bitka i svaka osoba ima pravo birati svoje bitke, a da pritom samo sebi polaže račun (a ne drugima koji se bore po raznim područjima obrazlaže zašto ovaj put nije došao, onaj put nije došao, zašto ne može dati x-ti intervju, ili prvi, for that matter, ili obrazlagat svoje privatne okolnosti).

To vrijedi dok god nije ratno stanje.

Tako ja to vidim.

Ovaj citat išli su po ove, pa po one... znam da bi trebao bit motivirajući, ali meni diže paru na uši. Mislim, druga krajnost toga je da je svaka bitka na ovom svijetu tvoja - tamo umire kit, tamo se grubo krše ova ili ona prava. Uzeto ekstremo, čovjek ne bi uopće stigao živit svoj život, nego ići od bitke do bitke.

[ina33]

I jedan od mržih mi je i onaj prozivajući "ask not what you can do itd.". Pozitivnija verzija mi je onaj o šačici koja mijenja svijet, ako mora već bit neki takav citat. Naravno, to se može tumačiti i stila kao i dojenje - vjerojatno imaš neke probleme itd. Nemam. Ja tu kao i mujica - bio sam ovamo, bio sam onamo. Kad pitaju ono stignete na kavu, a ne stignete na to, doslovno mi pada mrak na oči. Mislim da je to totalno krivi marketing što je i jedna stara Rodina moderatorica (ex rekla) - samo djecu motiviraš grižnjom savjesti, a i to na kratki rok. Nemam pojma, možda ja to posebno doživljavam, ja govorim svoj dojam s ove strane "receiving enda".

A tih prozivki stila "ako sad niste s nama, propada sve što smo ikad napravili itd." sam vidjela na raznim primjerima, kad su se tako prozivali oni koji tipa odrađuju intimno svoj x-ti spontani, a od njih se očekuje, da još jednom, jer inače sve propada, dođu na barikade za MPO. Ne znam. Ja biram da to nije moja bitka - ne na taj način i ne da se iko mora pravdat.

[ina33]

Tad mi se stvarno činilo da "revolucija jede svoju djecu", kako god - bilo ove koje je satralo, bilo ove koje je izmoždilo radit stalni "cheerleading", a bez zahvalnosti od ostatka (tu se, pretpostavljam, mora naći nekakva drugačija motivacija zašto si u tome).

[ina33]

odnosno, koliko bi ipak svaki pojedinac, u skladu sa svojim mogućnostima, trebao posvetiti dio svog slobodnog vremena stvarima koje su mu bitne?

Upravo onoliko koliko sam odabere u nekom trenutku.

Ili je uopće moguć i neki drugi odgovor, pa će neko reći "sat vremena dnevno", "osam sati dnevno"? I koje je onda "taj netko" ko će to pripisat?