Odvajanje djeteta od majke

[rehab]

Dakle, punimo 3 godine i dečko je sve samostalniji u svakom pogledu. Sam jede, presvlači se, ide na wc, spava u svojoj sobi... Nekako je s tom fizičkom samostalnošću došla i, ne znam kako bih to nazvala, socijalna, emocionalna samostalnost. Situacija je prije bila takva da mi je bio iznimno privržen, teško se odvajao od mene, teško se uklapao među drugu djecu, iako sam ga od malena poticala na druženje s drugom djecom (živimo u idealnom naselju koje nije prometno, i prepuno je djece njegove dobi). U zadnje vrijeme, primijetila sam da je počeo pričati o prijateljima iz vrtića, i kad bih došla po njega, našla bi ga kako se igra s drugom djecom, što me je baš obradovalo. A onda se počeo intezivno uklapati i među djecu iz susjedstva. Posebno se sprijateljio s jednom curicom, koja je nešto starija od njega. Već neko vrijeme svaki dan kad dođe iz vrtića ide se igrati s njom, ona dođe kod nas, a jučer je on prvi put otišao kod nje, i inzistirao je da ide sam, kao što i ona dolazi sama kod nas (živimo kuća do kuće). Curica je prekrasna, oni se stvarno jaaaako lijepo igraju, bez ikakvih svađa i trzavica, baš uživaju skupa. Malo me kopka što on, otkad je intezivirao ta svoja druženja s drugom djecom, premalo vremena provodi s nama. Čim dođe iz vrtića, traži tu curicu (i ona njega), i svo naše zajedničko vrijeme svede se na onih sat vremena prije spavanja. Razumjela bih da je riječ o tinejdžeru, ali pitam se je li to premalo vremena provedeno s roditeljima za njegovu dob. Čitav dan prođe, da ga praktički i ne vidim. U nedjelju smo mu slagali da curica nije doma, čisto da provedemo zajednički, obiteljski dan, i bio je baš tužan. Kad smo s njim, stvarno mu se maksimalno posvećujemo, igramo se, idemo u šetnju, tako da nije do toga, više osjećam kao da smo mu dosadili Jeste li se vi našli u takvoj situaciji, i kako ste postupili ?

[cvijeta73]

, i kako ste postupili ?

srećom, spavao je sa mnom u krevetu
i to, pred spavanje bi mi pričao kako je bilo u vrtiću, šta je radio, svašta.
to, i kad smo išli negdje iz kuće. a često idemo, i uvijek smo išli. najmanje svaki drugi dan, popodne, idemo u grad, šetnja korzom, ili opatija - lungo mare ili vikendom neki izleti, planine i tako.
kad smo doma, onda su prijatelji prvi.
al to me nikada nekako nije ni najmanje brinulo.
dobro, bio je malo stariji, oko 5 godina kad smo se doselili u naš kvart i kad su prijatelji u parku postali broj jedan.
i tako je do danas.
danas se buni kad treba negdje ići s nama, protestira i oće ostati sam doma, al mu nedam i poslije mu je ok. niste mu dosadili, šta ti je, mi svom još nismo, a kamoli trogodišnjem djetetu.
ali za igru, sori, ipak su bolja djeca

m s druge strane nema za sad prijatelje za igru, osim vrtićkih i par kućnih. i u parku, al ne toliko dobri da dođu kod nas doma. tako da smo osuđeni na zajedničku igru. i uvijek nas odmah zamijeni za bilo koje dijete koje se nađe u blizini.

[rehab]

Nadala sam se da ćeš odgovoriti na ovu temu Mene ne brine to što se odvojio od nas, ni to što smo mu, možda, dosadili. To mi je nekako normalan proces odrastanja, ne želim da budemo kao iz one serije Majka i sin Samo mi se čini da je taj trenutak došao prebrzo i da je za tu dob doslovno sat vremena provedenih s roditeljima prerano. Pokušam se igrati sa njim, zafrkavati, a on samo zakmeči : neeee mamaaa, pusti meee... Kao kakav tinejdžer, još mi samo fali da kaže da bi u disko Samo dječja ekipa dolazi u obzir, a mene traži kad ide spavati, tu sam nezamjenjiva. Nije da mi je ovako loše, dobro mi je došao odmor od nalijepljenosti za mene, samo se pitam je li to normalno za ovu dob u tolikoj mjeri...

[rehab]

Samo mi se čini da je taj trenutak došao prebrzo i da je za tu dob doslovno sat vremena provedenih s roditeljima prerano.

Prošlo vrijeme za edit, htjedoh napisati premalo

[joja]

Lorena je isto nedavno navrsila 3 g. Ovo sto pises mi je kod nje nezamislivo, ali recimo kod susjedine male je. Dijete je jako inteligentno i napredno, pa je mozda dostigla tu neku fazu odljepljivanja ranije. Ona bi isto cijeli dan provela kod nas i dosla kuci na spavanje. Ali naravno, posto tako cesto i intenzivno druzenje nije moguce, mora se pomiriti s tim da se druze kad mamama to odgovara. Sta bi napravila? Ako tebi i drugoj mami to ne smeta, pustila bi ga da se druze koliko hoce, osim onih dana kad bi ga htjela samo za sebe Npr. max. svaki drugi dan bi se mogli druziti. S obzirom na veliku naklonost izmedju njih dvoje, ta njihova "simbioza" bi ti mogla postati teret, jer bi mogao ocekivati da curica ide svuda kud i on: zooloski, izlet, suma, vikendica itd. Kako mu objasniti da to nekad moze, a nekad ne. I onda se nadjes pod pritiskom da ih uvijek moras voditi dvoje sto nekad moze biti bas nezgodno. Kod nas je to bilo tako da je moja sestra ocekivala da ona i njena mala idu svuda s nama (jer ona nema auto). Tako je i bilo i to mi je bilo lijepo, ali me je istovremeno i sprijecavalo da povedem nekog drugog.

[gita75]

moj najstariji je bio ko tvoj mali. on bi otišao sa svakim. sjećam se da je s 4 godine na moru vrijeme provodio u svim kućama u ulici, isto mi nije bilo baš najmilije.
a srednja je totalna uprotnost. ona se sa šest godina prvi put odlučila prespavati kod bake (koju viđa svaki dan i koja živi na 10 min. pješke od nas).
trećeg tek čekam da se pokaže.

inače, ovaj prvi skitnica nije podivljao u pubertetu, ne lumpa do jutra po bircevima i uglavnom je doma. čak i ljetuje s nama još uvijek, ne znam do kad će to.

[rehab]

Ja sam došla do zaključka da se on zaljubio u nju U zadnje vrijeme, čim dođe kod nas, cmače je, grli, pa mu objašnjavam da ne smije biti tako nasrtljiv, da malo ohane Silom prilika, malo su prorijedili ta druženja u zadnje vrijeme, ali svakodnevno ju spominje. Rekoh, ne smetaju mi nimalo ta druženja, ali drago mi je da su sad svedena na neku mjeru, čisto zato da provede malo vremena i s nama.

[šafran]

Nadala sam se da ćeš odgovoriti na ovu temu Mene ne brine to što se odvojio od nas, ni to što smo mu, možda, dosadili. To mi je nekako normalan proces odrastanja, ne želim da budemo kao iz one serije Majka i sin Samo mi se čini da je taj trenutak došao prebrzo i da je za tu dob doslovno sat vremena provedenih s roditeljima prerano. Pokušam se igrati sa njim, zafrkavati, a on samo zakmeči : neeee mamaaa, pusti meee... Kao kakav tinejdžer, još mi samo fali da kaže da bi u disko Samo dječja ekipa dolazi u obzir, a mene traži kad ide spavati, tu sam nezamjenjiva. Nije da mi je ovako loše, dobro mi je došao odmor od nalijepljenosti za mene, samo se pitam je li to normalno za ovu dob u tolikoj mjeri...

Ajmo se mijenjati, pleas. Što bih ja dala da se moja hoće konačno odvojiti od mene, da me pusti ma evo barem onih 20 min. ujutro da na miru popijem kavu kad smo vikendima svi skupa doma. Nema toga, mama zazove 500 puta u minuti, mama ovo,mama ono, tata tu i tamo dolazi u obzir. Ajme, nemoj se žaliti molim te. A i sin mi je na takvom putu. Ubi bože nekad, majke mi.
Nemoj se brinuti, od moje prijateljice mala je oduvijek bila takva, ona kao da mamu nije trebala. Sad je to već velika cura, ide u školu i stvarno ima super odnos sa mamom.

[kljucic]

upravo je D. u toj fazi. sam ode kod susjedovih klinaca (i ja mislim da se pomalo zatresko) i nema ih cijeli dan. mislim, je on preko u dvorištu i čujem ga, ali ipak... iako mi fali, ne bunim se jer imamo hrrrrrpu posla u vrtu i oko kuće, a sve to s bebom od 5 mj. Ove 3 godine sam maksimalno bila njegova, bili smo sljepljeni. doći će vrijeme kad ćemo se opet skeljit. doći će jesen, zima, seka će bit veća...

[rehab]

Mi smo i dalje razdvojeniji nego što smo bili prije, ali sada sam se nekako navikla na to. Ode u vrtić, malo radi s tatom u vrtu, nekad ode do bake, nekad ide u igru s prijateljima, nekad je samnom čitav dan... Ne smeta mi to jer vidim da mu to odgovara. Lijepo se zabavlja, super mu je gdje god ode, a onda kad se vrati grli me, ljubi, sav veseo priča gdje je bio i što je radio. Čini mi se da sam mu postala sigurna baza kojoj se uvijek vraća. Ja sam tu za maženje, pričanje, uspavljivanje, a ostali za zabavu Normalan proces odrastanja, rekla bih.

[Elly]

U nedjelju smo mu slagali da curica nije doma, čisto da provedemo zajednički, obiteljski dan, i bio je baš tužan. Kad smo s njim, stvarno mu se maksimalno posvećujemo, igramo se, idemo u šetnju, tako da nije do toga, više osjećam kao da smo mu dosadili Jeste li se vi našli u takvoj situaciji, i kako ste postupili ?

Ne pomaze da mu slazete. Nije lijepo, moze postati uzorak koji se ponavlja, a time dugorocno niste rijesili problem.
Ja bih ga posjela i lijepo, ovako kako sto si nama, objasnila zbog cega zelis da ponekad provodi vrijeme i sa vama.
Oni su zapravo mali-veliki ljudi i razumiju puno toga (puno vise nego sto mi odrasli ponekad mislimo da razumiju).
Odredite zajedno, dogovorom, vrijeme koje moze provoditi sa svojom prijateljicom, tako da se nitko ne osjeca zakinut.

Moja (doduse puno starija, 9g8mj) je danas odabrala otici sa frendom na plazu umjesto kod bake, nesto za sto ne bih mislila da ce se tako (brzo) dogoditi.. Ali eto, dogadja se. (baka zna da ce uskoro E. provesti kod nje nekoliko dana u komadu, pa nije zamjerila. )

Edit: tek sad vidim da je pocetni post pisan prije nekoliko mjeseci. No ok, ovo gore bi bilo mijih 0,02$ na temu, onako generalno govoreci. .