 |
|||
moja nikad u životu nit je gdje sjedila nit je šutila
ona bi pala u afan na samu primisao takve mogućnosti
no kad je bila manja ona je mene više slušala
sad se voli svađati
pa sam ja odustala jer ne ću da živimo u svađi
kad vidi da ne nailazi na plodno tlo i ona se povuče...
Nemam vremena pa ću u natuknicama:
Integritet je precijenjen, s jednim još kako tako, ali s troje... Kad pazim na svoj integritet dajem njima model ponašanja, a djeca uče po modelu. Najnesigurniji mi je sin k.od kojeg sam najviše pazila na integritet. Njegov, ne svoj.
Vikanje je kontraproduktivno, 50% problema se riješilo kad se moj ton riješio. Još mm i na konju smo.
Lako odgojiva djeca su za mene urbana legenda, kao i bebe koje spavaju cijelu noć.
Nije tema ali ne kuzim zasto moje bebe spavaju cijelu noc od ranih mjeseci? A mozda slusaju kad narastu samo oni koji kao bebe spavaju noc u komadu? A mozda su u sumi...
trampolina prvotno napisa
!
Peterlin ti je djelomično odgovorila. Ja ne poznajem tvoje dijete. Za svoje dijete mogu reći da ima dvije omiljene životinje, pa ako ih neće pospremiti, ja ih oduzmem. I djeluje. Ako grabi čokolade u trgovini, zna da neće dobiti nijednu, pa sad lijepo pita može li dobiti jednu čokoladu. Ako se baca i histerizira po kući, zna da će otići u sobu na hlađenje, pa ga i sama prijetnja sobom brzo ohladi. Zar ne postoji ama baš ništa što tvoj sin voli/ne voli, čime bi mogla utjecati na njega ? Da ga posjedneš na stolicu, pa nek sjedi u prazno dok se ne urazumi ? Možda ćeš time izbjeći to : baš me briga, zato mogu ono, ovo...
Ne kužim ni ja, da mogu skužiti, rado bih recept primijenila na svoje dijete
Meni nije bitno da šuti, niti ne znam čime bi ga natjerala da šuti, niti zašto bi uopće šutio. Bitno mi je samo da sjedi (ok, ovo već oooodavno ne primjenjujemo), a ako pokuša ustati, ja ga vratim.a ovi savjeti sa sjedenjem na fotelji mi nikad nisu bili jasni. kako tu djecu natjerate da sjede u fotelji. i još da šute.
Ovak je i kod mene. I nikad, ali nikad ne bih mogla tvrditi da sam se zauvijek izliječila od dernjave. Zadovoljna sam što sam to svela na neku prihvatljivu mjeru, tj. što se trenutno ne mogu sjetiti kad sam zadnji put vikala na djecu.ti Anci s tom svojom smirenošću mašeš mi ko s crvenom krpom
kako si se smirila da uopće ne galamiš
mislim super mi je to i pogotovo da čovjek stvarno uspije
ja npr.ne vičem na prvu ni na drugu. ali nakon toga zapjenim doslovno. nekad se umorim koliko me to iscrpljuje da bi išla leći...
Čekaj malo, znam! Krajem prvog polugodišta derala sam se na sina kad je u torbi na kraju tjedna imao tri (3) nepojedena sendviča, tj. u školi uopće nije jeo gablec! E, tad je dobio jezikovu juhu. I ne mogu reći da mi je krivo. Ali dernjava mi nije primarni način komunikacije i gle čuda - sad (kad se to koristi razumno rijetko) zaista djeluje, što prije nije bio slučaj!
Nije mi jasno zašto uopće dođe do histeriziranja? To je beba od dvije i pol godine. A ti si odrasla. Zar ne možeš uočiti da je frustrirana jer nešto ne može i preduhitriti ljutnju?
Djeci treba pažnja. Nepodijeljena. Ne cijeli dan, oni znaju da mama i tata imaju i drugog posla, ali najvažniji posao roditelja je odgoj djeteta i dijete mora osjetiti da roditelj stvarno, ali stvarno posvećuje pažnju, sa veseljem i željom, a ne onako, ofrlje.
Maleni itekako osjete ako je roditeljska pažnja polovična. I onda ju traže da bude potpuna na bilo koji način. Milom ili silom. Dok ne otkriju što djeluje.
Po mom iskustvu uvijek su roditelji "krivi" za loše ponašanje djeteta. Sebe trebaju mijenjati, a ne dijete. Mene bi jako zabrinulo da mi 2,5 godišnjakinja kaže da ju boli u prsima. Možda je to tuga, jer su njena očekivanja drugačija od maminih. Probaj se staviti na njeno mjesto, ali ozbiljno probaj, možda ti perspektiva bude drugačija.
Beti, potpis od a do ž.
Samo je nekad vrlo, vrlo teško pogoditi kakva točno pažnja treba djetetu, pa se često znaju dogoditi situacije kaf misliš da si se pretrgao a dijete u stvari ne dobija adekvatnu pažnju. Ili kao moj E. je rupa bez dna - koliko god i kako god se posvetiš uvijek traži još i još i još.
I tu treba isto staviti granicu. Istina, duša boli kad kažem 'sad ne mogu' na neku kvalitetnu temu za razgovor, al šta da radim - i ostali me trebaju.
Beti pa ne očekuješ valjda da se tebi preko foruma pravdam i objašnjavam kakav sam roditelj? I kakvo ti je to pozivanje na red? Fakat ne kužim kako se usuđuješ?
A ja ne kužim gdje si ti to pročitala da te pozivam na red. Samo sam ti htjela dati odgovor jer si pitala. Tko ne pita savjet, ni ne dobije ga. A ako ti se odgovor ne sviđa, zanemari ga. Nisi tražila podršku.
ok, mozda sam ja krivo shvatila tvoj post, ali bas mi je tako s visoka zvučalo
Dijete te upozorava da nešto nije kako treba. To je Beti htjela reći, a to i ja mislim. Eh, sad, da li je vidjelo od nekoga gestu hvatanja za prsa (kod mojih je to bilo često - da oponašaju mene, mm-a, baku...) ili se jednostavno u jednom trenutku zaista loše osjećalo, to uopće nije važno. Dijete je uspjelo u svojoj nakani da skrene pažnju na sebe. I to je sve. A sad brišem da ne prođem ko i Beti...
Sad sam shvatila da uopče niste shvatile- meni JE jasno da nesto ne štima. Samo je pitanje da li ne štima njoj što mora oprati zube prije spavanja ili ju stvarno nešto boli. S obzirom da se ne hvata za prsa usred tantruma, nego kad odustane od histeriziranja zato što vidi da nema kruha od tog ponašanja (ne popuštam i gotovo, ne dozvoljavam da se na takav način ponaša i tu je kraj priče) nego kad je sve gotovo ja zaključujem da je to drugi oblik/pokušaj istjerivanja svog- konkretno se radilo o tome da ne zeli prati zube. E pa ja mislim da se zubi moraju prati prije spavanja i to za mene nije više diskutabilno. No, kad ste se dvije javile da mozda tu ima nesto više, svakako cu se konzultirati sa svojom pedicom.
mala vila ima tu nešto više
boli je duša što te nije uspjela nasamariti
znam da ti nije do šale ali meni se čini da je baš tako
osim ako bi se to dešavalo opetovano
onda bih je odvela liječniku da dobijem crno na bijelo
Kod nas pali da se prestanemo natezati da npr. pranje zuba mora biti sada i odmah, kada JA kažem. Prestala sam nametati stvari koje nisu "za glavu" već popustim taj trenutak da ne zapadnemo u svađu već pustim par minuta da se npr. još malo istrči, poigra, obuče u pidžamu...što već i tada idemo u kupaonu. Najčešće pali - popustim ja, popusti on i zubi oprani, oboje smireni.
Za objašnjenje hvatanja za prsa, da li je opasno - ne znam.
ma flopica ja to isto tako vidim, al *ebi ga sad cu kod pedice, da ne budem nemajka tuto kompletomala vila ima tu nešto više
boli je duša što te nije uspjela nasamariti
mala-vila, tvoja curka se bori ZA SEBE a ne PROTIV TEBE. Nadovezujem se na ovo što si ranije napisala:
Ne bi htjela da me krivo shvatiš - pišem ovo jer mi je sve to poznato upravo iz osobnog iskustva!i kad vidi da nema kud onda mi to radi
znam znam, nemoj sad secirati svaku riječ, pisala sam u brzini (sve tak pišem) pa onda pišem kako bi pričala, ako me razumjete, a zapravo kad pišeš bi trebao sve lijepo posložiti, jer se pisano može stalno isčitavati i proučavati
ja sam to rješavala tako da sam formulirala zahtjev na način - sad kad opereš zubiće idemo se zavući pod dekicu i čitati priču koju sama izabereš...
uvijek sam umotavala u celofan jer je imala otpor na suhoparne naredbe i zahtjeve
i davala sam mogućnost da izabere npr. hoćeš prije obući pidžami li oprati zube?
to joj je bilo baš važno - da ona ima nekakvu mogućnost odlučivanja, nakon toga uvijek je surađivala
Ma slažem se!
Neka moj post ostane za nekoga tko se nađe u sličnoj situaciji a da zapravo i misli ono što si ti u brzini napisala.
Mama sam bebice, no ovakva sam ja bila svojim roditeljima. Puno, puno i puno tražila pažnje i rada i pružala otpor prema svemu. Svemu. Nisam htjela spavati, jesti, nešto uraditi, mučila jadne stvoritelje. Dok jedan dan jedna od starijih i iskusnih teta iz vrtića nije moju majku posjela i fino joj objasnila (nakon što me počela izučavati i promatrati) - ja ne volim naredbe, ne volim da mi se naređuje i da to što se od mene očekuje izgleda kao jedina opcija. Mama je sutradan počela drugačije pristupati i eto, roditelji mi se kunu da su taj dan svi problemi s mojim ponašanjem nestali, a oni bili u šoku i nevjerici. Ostalo je povijest, danas sam baš fina. Možda nekome pomogne.
Blago vam se. Ako ja svom ispričam što ćemo raditi kasnije, nakon određene mrske aktivnosti, samo pogoršam situaciju. Kod nas bi to izgledalo tako da bi počeo kmečati : neeeću pratii zubee, hoću sada čitati priiičuuuu.... Taj čim nađe "rupu u zakonu", gleda kako da se provuče kroz nju
I ja sam svojem odmalena voljela uvijek naglasiti pozitivno uz negativno. Vidjela sam da to bolje pali.
Kod njega i puno bolje pali nagrada nego kazna i naravno jasne granice. Kad je granica jasna, ne vrluda nikamo, a kad je onako "skicirana" traži sve mile načine kako da zaobiđe.
Npr. ako kažem da ne smije biti dugo za kompjuterom iz xy razloga, onda on vrluda, pa još da ovo završi, pa ono, pa nešto stoto,...., a ako sjedne za kompjuter ja narihtam tajmer na 30 minuta, stavim kraj kompjutera i kažem kas zazvoni gasi, on bez pogovora na znak alarma gasi.
Dodatak: on bi i nakon nejasne granice na kraju prekinuo radnju, kad je poviknem, ili več nešto, ali uz veliko nezadovoljstvi i frustraciju.
Kod njega svaka granica mora biti opipljiva i vrlo vrlo jasna, inače ne pali.
Jako voli te brojčane okvire još odmalena. Od vrlo rane dobi sam mu znala napisati na papir koji brojevi trebaju biti na satu kad ćemo raditi xy, ili ići xy. Stavila bih mu papir kraj sata i on bi provjeravao i mirno čekao.
Ili za prerano buđenje sam mu znala reči, da nema buđenja dok ne piše 08:00. I onda bi on lijepo spavao, probudio se i drmao me: mama, na satu piše nula, osam, točka, točka, nula pet, smijem se probuditi. (Pet je dugo bilo "zmijica").
Uglavnom, poanta je da voli jasan i opipljiv okvir, sve ovo nešto apstraktno, poslije, kasnije, nakon toga,... u njemu bi izazivalo bunt i vjećno migoljene i traženje izlaza na drugi način.
Posljednje uređivanje od Anemona : 24.02.2013. at 12:04
I to je dio problema - on ima 8 godina i nema omiljenu životinju koju bih mu oduzela da ga kaznim. Zamisli da ti oduzmeš jednu životinju jer je nije pospremio, ali drugu je pospremio i nju ne oduzimaš. Pa ti on kaže, OK imam ovu drugu. I s tim je zadovoljan. Što onda, onda mu uzmeš i tu drugu?
Ne vidim niti kako bi ga "prisilila" da sjedi na stolcu. Fizički to ne mogu postići. Niti će on dobrovoljno otići u svoju sobu na hlađenje.
On je drama queen i sigurna sam da nije sve krivnja roditelja jer imam dovoljno djece koju odgajam na isti način a svi su troje jaaako različiti.
I ako je 99% greške u mene onda mi je problem otkriti što je to sve kod njega krivo.
On na sve drami i urla, histerija, suze do koljena, crven i flekav - a sve to promatra mali od 20mjeseci koja se šokira i neutješno plače kad vidžno,i takve reakcije. I zato si ne mogu dopustiti da on urla pola sata dok se ne ohladi i nemam kome dati malenog da se odvoji jer sam uglavnom sama s njima trojicom.
A da smo probali sve varijante, lijepo, nježno, umotano, pa podvaljeno kao radimo nešto zajedno, pa kuhinjska urica navinuta na 30 minuta kraj kompa, pa pohvale ... puno pohvala da ne ispadne da samo kažnjavamo, tako da više nemam ideja.
Nekako mi je strašno razmišljati što bi njega najviše povrijedilo pa onda to napraviti za kaznu. I bilo je lako dok smo imali jedno dijete, imali smo vremena posvetiti mu se cijele dane i ako bi bio u nekoj takvoj dernjavoj fazi - pustili bi ga da oguli svoje, nije nikome smetao. Sad si to nemožemo priuštiti.
Pituljica, isti takav je i moj najstariji. Kod takve djece kazne tipa oduzimanja povlastica ne pomažu. U stvari čak i odmažu, ako ja krenem micati igračku on makne ostatak svih igračaka. I nikad, NIKAD više ih ne traži. A ako ih ja slučajno vratim onda se više ne igra s njima.
Ono što (malo) pomaže je uzrok-posljedica. Dereš se, urlaš- moraš u sobu jer meni smeta. Udaraš-moraš se maknuti od nas.
Moj je dugo izlazio iz sobe za vrijeme kazne ali to nisam dozvoljavala. Vraćala bi ga po sto puta ako je trebalo jer uopće nije ni u kombinaciju dolazilo da on mene ne posluša (ma što neki mislili o tome
I ja isto sve obavljam s bebom na rukama, i često se pitam je li mala zaslužila malo mira i tišine, barem dok spava. Ah, takve je karte dobila, s takvim kartama igra.
pituljice znam jedno takvo dijete. Mi se uvijek smijemo da on nije materijalista. Nema te stvari koja njemu treba koju mu možeš oduzeti da bi nešto značilo. Njemu stvari ne znače ništa, apsolutno ništa.
Još je i toliko jak karakter da nikad neće pokazati npr. da je žalostan, da ga boli,... on samo stisne zube i okrene se, a ti imaš dojam da će ti srce puknuti.
Ne znam rješenje.
to je veliki dečko.
za to histeriziranje i dramatiziranje.
ja bih tu ipak pokušala promijeniti taktiku. iako to i meni na prvi pogled izgleda naopako, jer se mali ponaša katastrofa i nerazumno skroz za svoju dob, ajmo reć razmaženo
a nemam pojma u stvari, teško je na osnovu par rečenica davati savjete.
moje je dijete, s druge strane, materijalist
kao i majka joj, jako se veže za stvari
no, opet, mene bi srce boljelo da joj uzmem plišanca s kojim spava zbog nekog ispada ili čegaveć
svi smo različiti, netko radi ovako, netko onako. nema recepta za sve
moje se dijete stvarno vrati, refresha, nakon što je minutu posjedneš i zagrliš. i ispriča se i popravi štetu. i idemo dalje :D
netko je gore spomenuo tv. moja djeca, ako ujutro gledaju tv, postanu koma za suradnju. neće ništa, ni ići van, ni obući se. sve ide teže. zato ne volim da gledaju tv ujutro, koliko god to nekad meni bilo lakše. kava i knjiga u miru
tv je za popodnevni odmor, nekad je to zajednički film, nekad one gledaju crtić, a mi krvave serije
što se tiče kazni, kad to postaviš ovako- ako se neki od nas, vas... ne mogu kontrolirati pa se deru, iako to ne bi željeli, zašto očekujemo od djece da se u svakom trenutku kontroliraju i ako u tome ne uspiju, kaznimo ih :/
Pituljice,
moj pubertetlija je bio takav urlator i bacac po podu, danas je, za jednog pubertetliju vrlo smiren i pristojan.
Pa ne mozes tako generalizirati i svako nekontroliranje svesti na isti nazivnik. Nije problem u nekontroliranju, jer svatko ima nesto sto ne moze iskontrolirati. Problem je kad reakcija i uzrok nisu sukladni, odnosno razlikuju se za par redova velicine.
ja sam sigurna da su neka djeca takvi karakteri da se jednostavno s njima moraš malo više "namučiti"
kod prijateljica koje imaju troje djece često vidim, nije pravilo ali često je jedno teže odgojivo i to vidno od ostalih
zašto je tako, nemam pojma, nisam našla još neku studiju koja bi to potvrdila - to su samo moja zapažanja
Srednji je uvijek za.eban.
marta kad tebe čitam meni se život čini lakšim
ulijevaš mi nadu da takvi klinci jednom samo okrenu kožun
i postanu sve ono što smo godinama uzalud pokušavali
Moj nije sam okrenuo kozun. Okrenula mu ga homeopatija.
ja sam srednje dijete
marta, kužim te, možda izgleda kao generaliziranje jer sam se osvrnula samo na jednu vrstu "problema". stvar je u tome što meni kazne jednostavno ne leže
s nekim djetetom možda funkcioniraju. i s nekim roditeljem. ja ih odbijam iz više razloga. em mi ne leže, em sam nedosljedna, em želim, možda naivno, da dijete motivira nešto drugo.
ok. znači podloga njegovih ispada je bila zdravstveen prirode?
ako ti je preprivatno pitanje ne moraš odgovoriti
Anci meni je isto teško određivati i odrađivati kazne
jer u naletu ljutnje znam biti rigorozna
kad se bura stiša uglavnom mi bude žao
onda imam dupli problem
tako da najviše volim bez kazne
samo nekad ne merem
Ne, striktno gledajuci ocima zapadne medicine nije imao nikakvih zdravstvenih problema. U zadnjih 8 godina bio je kod lijecnika dvaput, jednom na hitnoj na šivanju, jednom da mu poslusaju pluca jer je kasljao danima.
Homeopatija uravnotezuje ljude po njihovim tipovima. Sad mu fitilj izgori prije nego se pozeli baciti po cesti i zivot nam je puno ugodniji.
možda ćemo i mi malo na "uravnotežavanje", zanimljivo gledište
makar kod nas je ovih dana med i mlijeko, čista idila...
mala-vila Petar je nama srednje dijete ... kad pustim vjeruj da to traje i traje...toliko je uporan da sam sigurna da će jednog dana fakultet završit...urla i negoduje satima...to stvarno može potrajati...unedogled...
zanimljivo je kako svatko juul-a čita na svoj način. mislim da nigdje nije napisao da djeci treba non stop titrati da bi se očuvao njihov integritet. naprotiv! meni je pomogao da razlučim na čemu inzistirati a što pustiti. kad smo to razlučili suživot nam se znatno popravio. postojala je i međufaza kad smo bili užasno' neodgovorni' roditelji koji djecu( a posebno onog srednjeg) puštaju da plaču do boli. bili su nam to teški trenuci ali nismo popuštali i nismo kažnjavali dodatno.
primjeri kojima to pokušavam opisati kad se napišu izgledaju banalni ali kad mi izgubimo kontrolu dijete svaku situaciju može dovesti do apsurda.
moj je problem bio što sam se bojala posljedica. trebalo mi je da shvatim da im se neće pokvariti zubi ako ih koji put ne operu:umjesto da inzistiram da provedu moju odluku naglašeno sam inzistirala da provedu svoju odluku, ja ću svoje zube oprati a ti svoje nećeš. neće jaknu-dobro, vozi van bez jakne, ja ću jaknu obući.... i tako bezbroj malih stvari. vrlo brzo počnu mijenjati ploču pa sada nepranje zubi ne dolazi u obzir, provjeravaju na balkon kakvo je vrijeme..
ali ako ne mogu nositi, neću, mogu plakati do sutra jednu stepenicu prije ulaska u stan, u trgovini mi odlučujemo što ćemo kupiti, poslušamo ponekad sugestije ali nismo obavezni, moje stvari su moje stvari i mogu dirati samo ako dozvolim. ako to ipak učine vičem i ne bojim se vikati.
situacija se jako popravila ali nikad nije idealna. poneki ispad me više ne uzbuđuje previše. moja treća jednom se prilikom počela izderavati da nešto hoće a onaj srednji( teško odgojivi) lijepo joj je objasnio: neće ti dati, ja sam vikao ee, aa, sve sam pokušao ali neda.
priča ima i drugu stranu. baka ne smije rezati hranu na tanjuru bez pitanja, nesmijem oblačiti na brzinu bez dozvole i sl
kad se općenito smanjila količina sukoba imamo više energije za rješavanje stvari koje nam nisu tako jasne
Odlican je! Bas me nasmijalo ovo!!!
Ma mene taj srednji čini tako žalosnom, a imam osjećaj da je i on nezadovoljan. Niti je dovoljno veliki da smije ono što smije najstariji (14 godina, koma, taj može i na mobitel i na komp i ide s dečkima u kino, pa ga izbace kad dođu na rizik...) niti je više mali da se kao najmanji može samo igrati i maziti.
A tvrd je orah, ne pušta ... baš je teško s njim. I kako je anemona napisala, nebi taj priznao da ga nešto boli, koljena sva oguljena a on šuti, pravi se neka junačina. I jako me smeta što se neda maziti, nemaa šanse da ga poljubim (samo u kosu), odmah se briše - nekako mi se čini da bi baš puno paženja i maženja pomoglo ali mali neda blizu. Idem vas sad detaljno čitati.
A mozda da nadjes neko vrijeme koje ces posvetiti samo njemu? Postoji li neka vanjska aktivnost koju on voli? Nesto sto bi mogli samo vas dva? Lupati cu napamet al recmo zoloski vrt, kazaliste lutaka, voznja biciklom... ili pak nesto sto se moze raditi i doma npr izrada predmeta glinamola, karte nesto sto mozete provesti kvalitetno zajednicko vrjeme 1 na 1 da osjeti paznju?
pituljice, baš zanimljivo, ovaj tvrdi orah kojeg poznajem je isto srednji.
Imam iskustvo s mlađom djecom: jedna koja je bila, bizarno znam, relativno suradljiva iako ima ADHD i druga, do bola tvrdoglava, ali bez ikakvog sindroma (dapače, slonovske je koncentracije i mirnoće).
Druga se u društvu prve uvijek ponaša ADHD-like, ali prva u društvu s drugom naravno nikad ne gubi svoje karakteristike. Pa sam zbog relativne sličnosti obje svela pod zajednički nazivnik koji glasi: ja sam šef i stojim iza svoje odluke, a ti vrišti koliko hoćeš. Uopće se ne libim napr.baciti igračke koje neće pospremiti (za sitnije odmah vadim usisavač), nema obroka, crtića, izlaska...dok ne pospreme sobu ili sve drugo što unerede. Bez autoriteta to uopće ne bi funkcioniralo, moraju znati koje se granice ne prekoračuju i - uvijek sam upornija od njih.
Naučila sam da kod ADHD-a uglavnom ne pali kazna, ni oduzimanje privilegija, ni uskraćivanje nečega, a osobito ne ona - sjedni u sobu pa razmisli. Oni ne mogu kontrolirati niti isplanirati to što naprave - jednostavno to naprave impulzivno i gotovo. Također ne pale ni neka odgođena predavanja tipa - sutra joj kažeš: danas ne ideš na igranje jer si jučer ovo ili ono (ionako je već nakon 5 minuta zaboravila da je to nešto napravila). Jedino moguće je razgovor, kratak i jasan, odmah nakon učinjenog uz istovremeno djelovanje na emocije: stalo joj je do našeg međusobnog odnosa, a i postavljam je (kad smo nasamo na obostranom hlađenju) često u ulogu starije sestre koja "razumije i ne ponaša se blesavo", nasuprot mlađoj koja "ne razumije". Mirnim razgovorom joj osvješćujem neka ponašanja i navedem je da uvidi kako to izgleda u oku promatrača uz prigodne "s tobom mogu već razgovarati i razumiješ me kako se ja osjećam, bla, bla".
U ponekoj bi knjizi uprli prstom da to možda miriše na emocionalnu ucjenu, ali nama se pokazalo kao učinkovito, čak je obuzme nekakav ponos što joj "ukažem povjerenje". To je upravo ono na što psiholog misli kad kaže - morate pronaći način. Nekome funkcionira jedno, nekom drugo.
Prava je umjetnost i prikazati im nešto što se treba sad i odmah napraviti na način da izgleda kao da su se oni sami toga sjetili, čak štoviše da pohrle to napraviti, samo to je naporno i zahtijeva stalnu koncentraciju i bivanje 3 koraka ispred.
Nije loše znati i što ADHDić može, a što ne može i ne očekivati da će se popraviti u onome što ne može popraviti, a onda pronaći neki model kako da svi ukućani što bezbolnije prežive dan.
Kako kaže iskusna Peterlin, sve što se napaja strujom/baterijom djeluje loše na takva ponašanja pa to maksimalno izbjegavam.
Nama je trenutni problem dolazak puberteta (9g.) na mala vrata (neću sad ovo, poslije ću, ti mi nikad ne daš, a druge mame..., svi gledaju Sulejmana i Našu malu kliniku, a mi ne gledamo...) što mene 'vaku urednu i savjesnu izbacuje iz cipela, pa tražim put vlastite evolucije.
Pituljice, sjetila sam se sebe - isto sam bila srednje dijete, ne d'o Bog da me netko zagrli ili pomazi, ili da mi pomogne u nečemu, sve sam morala sama (ne znam, valjda nas je bilo doma puno pa sam patila za samostalnošću bez da mi netko stalno visi nad glavom - spasio me rani odlazak od kuće na studij).
ima mi puno logike ovo što pišete o srednjem djetetu
mi smo valjda izuzetak, kod nas je prvo dijete najtvrđi orah
srednje je mazno i prilično suradljivo (sada; nije bilo tako kad je bio manji)
mislim da ipak teorija srednjeg pada u vodu kod pituljice. srednji dugo nije bio srednji pa je bio isti, ako sam dobro povatala. biće da je to ipak do karaktera
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
