-
marta ne slažem se
Moje šok terapije sina kod bježanja su bile da sam ga doslovce pustila da otrči od mene u prepunom Intersparu/Kauflandu, ja bih se još i sakrila i kad bi se okrenuo mene nije bilo, baš sam htjela da se išokira i da plače :nemajka:, tako par puta, da mu više ne padne na pamet. Nakon par puta, više mu to nije palo na pamet. Pogotovo jer bih glasno rekla mama nastavlja svojim putem dalje. Metoda nije za pohvalu, daleko od toga, al frigaj ga morala sam rješiti to bježanje jer sam išla u nabavke hrane s njih dvoje malih oduvijek, on 2, ona 4 godine i ako nisam imala kontrolu ode sve u pič mač. Svugdje sam ih vodila sa sobom i navikavala na različita okruženja. Ne znači da drugi žele ili trebaju tako, to je samo moje iskustvo. A svi pišemo temeljem svog iskustva. Meni je recimo dosljednost jako bitna u svemu, nekome nije. I to je ok.
Nije poanta toliko u samom parku koji BB i ja spominjemo nego je moj dobronamjerni savjet žutoj bio da sebe izvede van na zrak, da se suoči s tim strahom od ljudi i boravka vani. Makar sama, neka djeca ostanu doma s tatom. Čovjek se bolje osjeća kad izađe van, provjetri glavu. Možda bi bila odmornija od tako žestokog tempa s troje male dječice, naporno je to jako. Nisam htjela ovako direktno napisati, računala sam da žuta čita između redaka i vjerujem da je, al ne čitaju svi. :/
A moguće i da krivo povezujem. To žuta najbolje zna.
Žuta, znam da ti se čini ko da traje vječnost, podosta i traje, ali proći će. Probaj čuvat živce koliko više možeš i ja bih kao što cure kažu pojednostavila s kuhanjem i čišćenjem!
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma