Ne želim se niti ihvaliti niti kukati. Samo se nadam da ću dobiti malo jasniju sliku i još malo odlučnije krenuti u svoju "ofanzivu".
Da bi razumjeli što želim reći priču ću malčice proširiti.
Moj dragi i super mužić je jedna dosta oprezna osoba (geni i odgoj tu također imaju veliku ulogu i nije si za sve sam kriv) i teško se odlučuje za promjene. Ja sam pak uvijek bila puna optimizma s raznoraznim prijelozima i rješenjima i rado grabila naprijed. Kao takvi smo sve do nedavno super funkcionirali - ja bi "istresla" na stol sve što bi imala, onda smo to zajedno proanalizirali i našli bi rješenje. Onda je uslijedio niz nekih događaja koji su i mene izgleda malo umorili i sad smo u banani.
Prije 4+ godine uselili smo u našu kuću. Kompletno financiranje - od zemljišta, preko gradnje i opremanja (potonje je još daleko od finiša, ali imamo sve što nam treba za svakodnevno dobro funkcioniranje). Oboje smo u to vrijeme imali jako dobra radna mjesta i primanja. Po povratku s trećeg porodiljnog u firmi su odlučili rasformirati moj odjel i ponudili su mi drugo radno mjesto, ali s 30% nižom plaćom. Nisam baš imala drugog izbora i prihvatila sam. Kako je kriza tada već lagano započela ni na tržištu se nije nudilo ništa bolje, tu sam i ostala do danas.
To nas je dovelo u situaciju da nam stambeni kredit jede gotovo sva primanja (90%), a zajednička primanja su nam još uvijek stvarno jako iznadprosječna (22.000 kn mjesečno). Naravno to nas je ograničilo u daljnjim ulaganjima u kuću (konačno sređivanje drugog stana) koja su trebala barem djelomično otplaćivati kredit (rentanje tog drugog stana). Srećom, pa smo prije par godina napravili jedno odlično financijsko ulaganje od čijeg povrata sad praktički živimo.
Ja sam dugo bila u bedu zbog posla + što me izmorila briga oko kuće, troje djece i neprestanog trčanja da bi svi dobro funkcionirali (i MM dosta potegne, ali je i dosta na putu, pa ne može uvijek), ali sam i dalje za to da malo stisnemo ionako već stisnute zube i završimo etažu iznad nas (u kući su nam dva stana + isto neiskorišteni podrum i tavan) i pokušamo rentati - kuća je na atraktivnoj lokaciji, stan je prostran i jako dobrog rasporeda) ili da u krajnjoj liniji taj stan prodamo i riješimo se najvećeg dijela dugova.
Međutim MM je jako neodlučan, jer kao nije povoljno vrijeme za rentanje, a još je nepovoljnije za prodaju, ali s druge strane i jako nezadovoljan sadašnjom situacijom.
Ja sad već isto pucam jer mu se niti jedna ideja ne sviđa, a s ovakvim primanjima i gomilom praznog i neiskorištenog prostora u kući, mi ipak svaku kunu pažljivo raspoređujemo i odričemo se bilo kakvih užitaka (iako nam niti inače ne treba ničega puno za sreću).
Stvar je u tome da to nije kratkoročnog karaktera - zažmiriti ću još koju godinu, pa će sve proći.
Znam da vam ovo sve može izgledati i prilično neozbiljno - jer zašto smo se uopće doveli u takvu sitauciju i gdje nam je prije pamet bila, ali uvijek smo razmišljali da je prostor samo prostor i u datom trenutku ćemo raspoalgati njime kako nam bude potrebno (iznajmljivanje, prodaja), ali se moj mužić sad oko toga premišlja, a mene već dovodi do ludila. Bojim se samo da nam se na kraju desi situacija (ne daj Bože bolesti-ja sam već imala nekih problemčića ili otkaza) koja će nas natjerati na prodaju preko noći, a to onda nikako nije idealna situacija.
Zato me zanimaju vaša primanja i stambeni (pa i ini veći) krediti i njihov omjer.
Nekako sam gotovo sigurna da je ipak malo ljudi u sličnoj poziciji kao mi i želim to svom mužiću prezentirati ne bi li konačno shvatio da je to besmisleno i da je konačno vrijeme za akciju.
Sorry na dužini posta, ali samo sam htjela malo bolje objasniti zakaj vas to pitam!