Kod nas isto ima psovki kući, dvije godine sam uvjeravala muža da prestane psovat pred djetetom, potpuno neuspješno. Onda se dogodilo neizbježno - dijete je počelo psovati. Trebalo mi je dva dana da njega naučim da je to ružno i može nekoga povrijediti, i da ne želim da to govori. Nakon toga je on počeo druge opominjati kada psuju.
Uglavnom ne psuje, osim kad baš uđe u raspoloženje da me želi provocirati, što ignoriram pa prestane. I opsuje u situacijama koje su baš za psovku, ono kad je frustriran jer je nekoliko stvari zaredom krenulo krivo. Ona baš psovka da se izventilira. To mi bude smiješno, ali progutam smijeh.

I kod nas je ovih dana došlo "glupa si", i "ubit ću te". Ja sam rekla da je ružno ljudima govoriti da su glupi jer će ih to povrijediti, ali da smije reć da mu je nešto glupo, recimo "glup mi je ovaj crtić".Vidim da uživa u toj riječi, pa samo traži stvari koje su mu glupe

Meni se metoda izolacije djeteta od psovki čini neodrživa. Naravno da trebamo paziti na to koliko psujemo, ne samo radi njih nego i radi nas, jer nismo niti svjesni koliko toga automatski kažemo. Ali i psovke imaju svoju funkciju u jeziku i izražavanju emocija, barem u mom kraju A ja sam se iznenadila kako brzo je dijete shvatilo čemu služe i kada nisu prihvatljive.