Za dva mjeseca počinjem raditi, bebu će čuvati bake. Molim vas za svijet kako da što bezbolnije naviknem jednogodišnje dijete/bebu na moje odlaske na posao i baka servis . S obzirom da imamo dvije raspoložive bake za čuvanje djeteta, planirali smo da nam svaki tjedan čuva druga. Jedna živi blizu nas, a druga baka živi u mjestu u kojem ja radim pa ću bebu voziti (20-ak min). M. voli obje bake i često smo kod njih. Hoće li mu to biti stresno, kako da ublažim?
između ostalog, mi smo maloga navikli na medu s kojim će spavati, tako da bi ga uvijek imao sa sobom i grlio,kao nekog svog prijatelja
prilagođavali bi se prije nego što sam krenula na posao tako da sam puno bila kod te gospođe s njim i onda bi ga na kratko ostavljala, pa opet bila s njim
I vlastitog iskustva znam da su bake toliko dobre unucima da se oni vrlo lako nauče na njih i ništa im ne nedostaje. I moje dijte je od 5,5 mjeseci bilo na čuvanju kod bake svaki dan. Danas ima 8 godina i obožava je.
Jedini problem je povremeno odgajanje bake i djeda. Njih dvoje je trebalo odgojiti. Naime, ja imam neka pravila koja oni kao baka i djed nisu mogli lako prihvatiti. Ja sam inzistirala i odgajala ih jako dugo. Ove godine su mi priznali da je moj sin jako dobro odgojeno dijete zahvaljujući meni.
Ne zavaravam se da njih troje nemaju svoje tajne doživljaje za koje ja ne znam ( 8)) . Npr. kada bih ga ostavila na moru kod njih na tjedan-dva, čim bih ja iz dvorišta autom, moj sin je rekao: "Sada nema mame, možemo svi malo prostačiti." I onda bi udario 20 minuta po psovkama. Preda mnom nikada to nije radio. Nemoj misliti da danas prostači. To je bilo kratko razdoblje.
Ali, da se vratim na tvoje pitanje. Ako ste i do sada odlazili bakama, neće biti problema s prilagodbom. Pa one nisu strane tete čuvalice. Dijete ih poznaje. A ti ćeš biti puno sigurnija s obiteljskim čuvanjem.
vjerojatno će mu u početku biti stresno, ali brzo se oni priviknu.
možda ne bi bilo loše da ga prije povratka na posao povremeno ostavljaš na neko vrijeme bakama, u početku po pola sata pa sve duže da se malo privikne na život s bakama.
a da će tebi biti gore nego njemu, to ti je zagarantirano.
Ja sam išla na posao kad je P. imala 13 mjeseci. Cca. 2 mjeseca prije toga se počela navikavati na baku. Inače ju je viđala max. 1 tjedno i uopće joj se nije dala čuvati i činilo mi se da ju baka nervira jer je dosta glasna i napasna.
U početku nam je dolazila na igranje i bilo je grozno, nije dala da ju dodirne, i čim sam se odvojila od nje urlala je. Nisam mogla ni sjesti pol metra od njih već je plakala. Ali baka je dolazila svaki dan na cca. 2 sata i malo pomalo se stanje smirilo. Onda smo išle svaki dan skupa u šetnju i tak. Nakon mjesec dana već su se sprijateljile i ostavila sam ju s bakom na 2 sata. I tak malo pomalo, privikavala se da me nema.
2 tjedna prije nego sam počela raditi, odlazila sam na cijelo jutro, pa sljedeći tjedan do 14, 15 sati (radi od 7 do 15) i kad sam konačno krenula na posao nije bilo problema.
Jedino kaj uopće nije htjela s bakom zaspati, jer se uspavljuje jedino dojenjem. Samo kad je bila vani u kolicima je zaspala, a inače se trudila da ostane budna i koliko god joj se oči sklapale, sama sebe je razbuđivala jer me čekala. Trebalo je 2 mjeseca da počne spavati.
Kod nas je bio i problem to što je ona dosta slabo jela i bila ovisna o dojenju. Kad sam ju počela ostavljati s bakom, jela je puno veće količine nego sa mnom jer je bila gladna i nije imala izbora.
Sad ima 15,5 mjeseci i još uvijek zaplače kad mm i ja idemo na posao ujutro, ako je još budna, ali kad zatvorimo vrata to traje 15-ak sekundi. Onda s bakom ide pripremati doručak i ona joj uvijek skrene pažnju na nešto. Vidim da je zadovoljna, stalno nešto novo nauči, baka ju dobro čuva i ne moram se brinuti. Ali i dalje cijelo vrijeme na stolu imam mobitel, ako kaj zatreba da se mogu odmah javiti.
Kad je imala 11 mjeseci nisam mogla zamisliti da ju ostavim dulje od par sati, ali sad mi je stvarno super što mogu i o nečem drugom razmišljati i razgovarati a ne biti 100 % posvećena bebi, a da sam sigurna da njoj ništa ne fali. A i prednost je i što imam normalnu plaću svaki mjesec pa možemo planirati budućnost.
mislim da ti nece biti nikakav problem ostaviti ga kod bake, posto njih zna od rodenja...mislim da ce tebi biti teze, ali mozes ocekivati i reakciju.
Moj je krenuo u jaslice a prije toga tjedan, dva ostavljala sam ga kod svekrve, sve je bilo ok, on ju obozava i voli biti s njima ali se stalno ljutio na mene, pa me poceo i tuci....no to ti je sve stvar prilagodbe...
Za spavanje neka se nauci na neku igracku, mozda ispocetka ju nece puno fermati ali ti/odnosno baka, mu ju svejedno svaki put dajte, naviknuti ce se.
Moj recimo nije htio spavati s nikim osim na maminoj cici, danas kod bake zaspi u kolicima pa ga baka prebaci na krevet a u jaslicama zaspi s medom, tu i tamo malo jos zaplace.
Oni su mali i vrlo brzo se prilagode situaciji, tako da se ne brini.
A sto se tice povratka na posao, mozda prvih par dana ces cijelo vrijeme razmisljati kako je mali, dal se place ali poslije ces se opustiti i bit ce ti drago da i ti imas neku svoju obavezu osim djece, kuhanja i ciscenja
djeca su različita, meni recimo ni jedan nije zaplakao kad bi ga ostavljali kod tete čuvalice. i jaako je vole od početka. kad je stariji krenuo u vrtić prvih godinu dana nije zaplakao i veselio se vrtiću. jedino je ove godine malo radio cirkuse ali svega par dana i jer je bio dugo bolestan
mame, kakva iskustva imate sa šefovima kad su u pitanju izostanci sa posla zbog bolesti bebe? :? Naime moja šefica i nije baš tolerantna žena, nije joj bilo drago kad je čula da sam trudna, molila me da radim što duže, a kad sam rodila nije mi ni čestitala. Eto, uopće mi se ne da natrag na posao
Meni je ovaj povratak na posao bas tezak. U meni se kovitla tisucu i jedna emocija.
Mislila sam da ce mi biti grozno na poslu. Ali nije, ok mi je, ok mi je radit, malo popricat s ljudima, malo prosetat do posla, bit u nekom drugom svijetu od kuca-dijete.
Al s druge strane, toliko mi fali i tako mi ga je tesko ujutro ostavit. I on place kad odlazim. Al srecom brzo se smiri. Al vidim da mu nije svejedno jer kad sam s njim doma ne odljepljuje se od mene. Kao da je u nekom atento stanju, kada cu ponovo otici. Pa cim odem na wc on place i trci za mnom. I onda se jos razbolio, do mog povratka na posao, nikad nista, a otkako sam se vratila, prvo je imao reakciju na cjepivo, pa osip po pisi, pa je pokupio od mene i tate antibiotik. Tako da sam svako malo izostajala s posla zbog njegove ili moje bolesti (kao radim vec mjesec dana, a zapravo 8 radnih dana), i sad mi se sve neke crne misli vrte po glavi. Dok sam bila stalno s njim, stalno ga gledala, i imala kraj sebe, nije me bilo strah za njega. Al sad kad smo pola dana odvojeni, stalno nesto strahujem i zivkam da vidim kako je jeo, kako je spavao, jel mu bolje grlo (narasli su mu limfni cvorici od osipa), i sva sam u nekom strahu i grcu. A onda dodje vikend, i ne mogu se lipo opustiti, nego me i dalje drzi taj neki grc. I sitim se dana prije posla, kako smo bas bili uskladjeni i bilo nam je super, a sad smo kao na nekim suprotnim valnim duljinama, tj. nismo, al izgubili smo malo taj sklad. I nemam pojma, sva sam konfuzna. I jako mi fali i jako mi je tesko. I bah!
povratak na posao nakon porodiljnog
Hoće li mu to biti stresno, kako da ublažim?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom