zabavljamo se mi večeras doma, shvatim, već par minuta ne vidim mlađeg...
potražim ga. leži na kauču, tužan

što ti je?
drži se za trbuh
popio sam sve iz one tri čaše (nekako se desilo da je danas pio i vodu i čaj i mlijeko i navečer su za večerom sve tri bile pred njim)
pa zašto, zar nismo pričali da se ne nalijevaš nego se napiješ koliko ti droba kaže da ti treba

on, vidno uznemiren: a kako kad smo u vrtiću učili da nema ne mogu i neću

ja

i sve što sam ga učila pade u vodu

joj, recite mi da nije sve propalo



ponovit ću mu ono o njegovom vlastitom odlučivanju, al uh, uh, uh

opet moram pročitat juula
ohrabrite me, hvala