od mm jedino ruke mogu dići ili se razići (nismo daleko od toga...), ali me za ovo drugo opet hebe, što li drugo nego,- grižnja savjest!
jer zbog svoje "sebičnosti" ću dijete svrstati u skupinu djece rastavljenih roditelja koje će provoditi jedan vikend vamo, drugi tamo, imati sobu i krevet i vamo i tamo, pripadati tko zna gdje...
konkretno: on već dva i po mjeseca ne radi (nije ostao bez posla, ali ne bih na tu temu previše duboko), ode ujutro od kuće (tko zna kamo, ja ne pitam) kad ja odem na posao, plahuta po cijele dane (sam to priznao), NIŠTA kod kuće ne napravi, jedino što mu moram priznati da je do 17 sati svakako doma da preuzme F. od tete čuvalice da ona može na vrijeme kući jer ja u zadnje vrijeme redovito kasnim 15-30 min...
sve sam pokušala kad je podjela poslova s njim u pitanju, zaista... i lijepim razgovorom, i zvocanjem i durenjem, ali rezultat je uvijek isti: ili to radi tri dana pa prestane ili to napravi tako da netko iza njega mora to napraviti još jednom (a tko drugi nego ja?)...
ma ovo je preraslo u groznu kuknjavu s moje strane... i ne muči mene toliko mm, njegova nezainteresiranost za sve, mene jednostavno muči to što bih voljela nešto za sebe (vježbanje), što bih željela da sam manje potrgana i vedrija za svoje dijete jer on zaslužuje više i bolje, što čak i pas zaslužuje više, a ja se osjećam ponekad da nemam više što iz sebe dati jer se premalo "punim" u odnosu na to koliko se "praznim" u poslu, kućanskim poslovima, (ne)odnosu s mm...
i hebe me GRIŽNJA SAVJEST jer nisam bolja, jer nisam strpljivija, jer nisam tolerantnija, jer nisam izdržljivija, jer nisam bolja kućanica koja može u manje vremena napraviti to što meni tjedno treba cijeli radni dan i tome slično...
zaključak:
moram se operativnim zahvatom riješiti grižnje savjesti