Iz svega onog što je napisano vidi se da je kod svih nas više manje slično - mala djeca hoće mamu. Ja mislim da je to prirodno i normalno i ne pada mi na pamet da treniram vojničku disciplinu na mom djetetu. Ako ne dobije nježnost od mame, od koga će je dobiti? Ako mama nije tu, tko će biti? To su neke duboke dječje potrebe koje su temelj važnih stvari kasnije u životu. Mislim, tko u djetinjstvu ne dobije to što treba imat će emocionalnih problema kasnije.

Nije to nikakvo odbacivanje tate, oni dolaze na red kasnije i to očito i kod muške i kod ženske djece. Moj M. ima 5,5 godina i tek sada se počinje događati da bira tatu prije mene i to samo kad se radi o nekim "muškim" igrama. To mi je OK isto kao što mi je prije bilo to da je htio samo mene.

A to što se tiče spavanja s roditeljima, ja sam prvo pokušavala postupati "po knjizi" - dijete u svom krevetu, u svojoj sobi. Uspavljivala sam ga tri puta na noć dok mi nije sinulo da, ako je u našem krevetu, svi spavamo. I životinje spavaju sa svojim mladuncima, zar ne? Samo (neki) ljudi misle da to nije prirodno, valjda oni koji su previše čitali (totalno zastarjelog) Freuda.