ne znam kako bi to nazvala, ali imam osjećaj da sam u velikom problemu. moglo bi ovo ići i pod školu, ali kako se dogodilo i u igraonici, sutra bi moglo na treningu i drugdje pa temu stavljam tu...

moja osmogodišnjakinja jednostavno ne podnosi "kazne", odnosno autoritet odraslih ljudi van kuće, ikakvu grubost, povišeni ton, ružnu riječ, išta.
po meni ništa od tog se ne bi smjelo događati u njihovim nježnim godinama, ali je neminovno. ne znam što da joj kažem, kako da je pripremim na "vanjski svijet", kako naučim da bude jaka i da je to toliko ne uznemirava.

primjetile su tete još u jaslicama da se štica, ne znam Hrv. izraz za to, odbija suradnju ostatak dana nakon neke kritike. ali samo ako je ona smatra nepravednom. što nije uvijek.

da sad ne duljim od početka, kako smo se preselili zadnju godinu vrtića imam problem s tim kažnjavanjem djece, šokirala se kada je to vidjela u vrtiću, jednom, pa drugom, pa se ponavljalo u školi, i sada se dogodilo u igraonici na proslavi dj. rođendana.....
ma koliko odgajatelji to zvali hlađenjem, razmišljanjem, itd.... djeca to zovu kaznom, sva, ne samo moja mala, ali druga "odrade" u miru, eventualno se rasplaču i to je to....

moja odbija suradnju, želi kući, zove mene na mobitel (ako ga ima) i doma neutješno plače, kulminiralo je nakon jednog rođendana kada je došla crvenih očiju, nisam razumila što govori od jecanja i počela je povračati, 2-3 puta je povratila i tesla se, dva sata mi je trebalo da je smirim

sve što ona kaže meni je argumentirano, npr. u vrtiću da su vikali na djevojčicu koja sporo jede, istresli joj u juhu ostatak ručka jer nije završila, ono vikanje tipa, još nisi pojela, pljas pire i polpetu unutra, sad jedi tako.... pa da je teta udarila jednog dječaka po guzici je nije htio spavati, da je vikala na nju jer se otkrivala, a njoj je bilo vruče, pa se prebacila u drugi vrtić, tamo se manje žalila, ali pamtim da je jednom došla da je teta iz druge grupe potegla grubo za jaketu vičući... i da stvarno je imala ožiljak na vratu od patenta kao da je netko davio....
za školu se žalila da je učiteljica vikala na nju "jeli ja govorim zidu", pa par navrata na učiteljicu iz boravka da je stavlja u kaznu, tj na "hlađenje", da viče na nju, pa da joj je prijateljica rekla kako njena mama misli da je glupača, uglavnom non-stop drami za nešto i šokira se na grubosti, kada je vidila da je netko udario psa plakala je sat vremena..... ovo sinoć s igraonicom je kulminacija (posjeli su je na jastuk na pod u kut jednu igru i dok su drugi jeli pola te pizze jer se navodno gurala)....

znaći ja je neoptužujem ništa, lijepo uvijek pitam što se dogodilo, pitam kad uspijem i učitelje, i uvijek dobijem isti odgovor da su je upozorili, nije poslušala, da je bila preživa i da je poslana na "smirivanje".... mene najviše brine njena reakcija koja je uvijek, jako me uhvatila, vikali su na mene, kaznili su me, i nije u stilu da se prikazuje žrtvom već jako plače, na kraju evo i jeca, pa do povračanja.... ma di sam pogriješila u odgoju?