Zuska prvotno napisa
Zar tiskanje nije dio normalnog (fiziološkog?) porođaja?
To bi mi možda objasnilo neke stvari.
Trudnoća nam je prošla divno, imala sam osjećaj da smo beba i ja potpuno sinhonizirane. Onda mi je par dana prije termina jedne noći pukao vodenjak, potpuno smireno došla sam u bolnicu, obavljala sve što je trebalo, legla u predrađaonu, odspavala koji sat i onda su počeli trudovi. Odbila sam epiduralnu i drip, fokusirala se na sebe i nas, šetala, sjedila na lopti, ležala, disala, radila sve što mi je odgovaralo, zamišljala da sam cvijet koji se otvara..i ja sam se lijepo otvarala, nakon samo nekoliko sati trudova, bila sam spremna roditi...bez ikakve drame i ijednog visokog tona.
I onda su mi u nekom trenutku viknuli "tiskaj!" i to me potpuno blokiralo jer nisam imala ni potrebu ni nagon za tiskanjem i nisam znala što trebam raditi.
Taj osjećaj da ne znam što trebam raditi, koji me oprao po prvi put otkako sam ostala trudna, je u meni proizveo drugi osjećaj, osjećaj užasa koji me u drugoj sekundi preplavio - jer osjetila sam se nekompetentnom, onom koja bi mogla nauditi djetetu koje upravo rađa...
Govorim vam o nekoliko sekundi autentičnog i najgoreg užasa koji mi je preplavio tijelo i jedino što sam u tom trenutku mogla je zaderati se da taj užas iz mene izađe van, slušala sam ih kako su nezadovljni mojom suradnjom, i drugi put su viknuli tiskaj, ponovo se ponovio cijeli krug nemoći, užasa i drugog zaderavanja, oni su se ponovo uskomešali, čujem ih ponovo nezadovoljne, jedan kaže drugom da zove pedijatra, u meni opet užas, zašto zovu pedijatra, jedan mi je doktor zalegao na trbuh dvaput i ...ja sam, cijelo vrijeme osjećajući nemoć i užas od straha da sam joj možda naudila, rodila...uz njihov komentar da kad mama ne zna što bi trebala raditi, barem beba zna.
Je li sve u redu? Apgar 10/10.
U meni osjećaj kako sam svoju bebu izdala na samom kraju. Toga se često sjetim.