A Apgar, ha, valjda točno napišu, no neko je gadno fulao kad je mojoj bebi napisao u u moju trudničku Apgar 10/10, a trebali su 0/10. Nikad im to nisam išla pokazati, ali knjižica je kod mene i što bi mi značilo da sam im na tu minornu grešku ukazala. Apgar i same vidite, ako je beba ružičaste boje, ako snažno plače, ako je tonus mišića dobar, ako napravi grimasu to vidite, a puls je valjda dobar ako je i sve ovo dobro.

I beba mora zaplakati bez obzira na vrst i način poroda, bez obzira na lijekove, to nema veze sa udaranjem po guzi ili bilo čime. Beba zaplače jer joj prvi put u životu zrak uđe u pluća i pritom raširi alveole i to Boli. No, beba će prestati plakati čim dođe do mame. I pogledati onim širom otvorenim očicama pri tom izgledajući kao da sve zna. Da li ste primijetile onu mudrost u očima tek rođene bebe?

No, što se tiče odnosa prema meni i u tom porodu i u idućima, bili se suosjećajni, brižni, svaki put sa protokolom svih poroda od prije i pazili me i mazili. Ipak, na svu sreću, malo je takvih slučajeva. Pa valjda zato.

Kako je sve divno kad ostane na domeni fiziologije! Ali, kad patologija pokaže svoje zube, sreća da netko zna i s tim što treba. Najčešće zna.

Ma žensko je tijelo stvoreno za rađanje. Kod mene je moje tijelo uvijek pokazalo pravu snagu i meni je rodit bilo usputan posao. Ja ni trudove ne percipiram kao bol, nego kao naporan rad. Niti liječnike i sestre kao neprijatelje, nego kao nekog na mojoj strani. A o porodu znam teoriju i praksu, i mogu reći da mi je čudno čitati neke postove. Neki su stvarno napisani sa totalnim nerazumijevanjem svega što se događa.

I još sasvim prizemnu stvar, a to su dlake. Meni je čudno da netko nema ošišanu "frizuru" dolje. Ne treba vam stručnjak, pa zar vam dragi ne može to urediti. Fino, na kratko.