Znate li kako izgleda fiziološki porođaj?

[klokanica1506]

Evo, čekam nešto o strahu, dio koji me posebno zanima

[Nena-Jabuka]

Evo, čekam nešto o strahu, dio koji me posebno zanima

Strah je normalan dio iščekivanja poroda i poroda. To niste znale bez mene, jel' tako?

Govorim o strahu instinktivnom, prirodnom, strahu koji nas goni da se pripremimo, da pripremimo uvjete za dolazak djeteta, da se "sakrijemo negdje na sigurno".
Mnoge žene navode nekakav nejesan, tjeskobni osjećaj straha koji se javlja dan-dva pred sam porod. Čak i kad su do tada uspjele biti "bezbrižne", uđe im neki, ja ga zovem straši-crvić, najava da je beba blizu i da se treba primiriti ako smo u nekoj strci-zbrci i osigurati uvjete za doček bebe.

Strah od boli i strah da se ne bi što dogodilo djetetu su najčešći i zaista normalni strahovi.

Ne možemo ih ugušiti, suzbiti ili izbaciti, ali da se strah ne bi pretvorio u tjeskobu i blokadu, paniku i očaj, treba ga prihvatiti, ok, tu je, to je normalno, ali nema razloga da me preplavii
i što više svoj mozak, psihu i emocije puniti onom drugom stranom.
Ohrabrujućim mislima, riječima, optimizmom da će sve biti dobro, da mi to možemo, i okužiti se ljudima koji će poticati našu opuštenost, snagu, povjerenje u sebe i druge.
Stvarno živimo u tako dobrim uvjetima, higijenskim, medicinskim, zbilja odličnim, da bismo većinu strahova mogle umanjiti.

Vjerovati da si na sigurnom mjestu i okružen ljudima koji te poštuju i koji će sve učiniti da tvom djetetu bude dobro,osjećati se sigurno, bitan je faktor opuštanja i smanjenja straha. Ne funkcionira ni to uvijek, ali vrijedi pokušati. Isplati se.
Nekim je ženama sigurno mjesto doma, mnogima isključivo rodilište.
Bitno je da žena rađa tamo gdje se osjeća sigurnom i gdje su uvjeti dobri.
To je alternativa strahu. Ili mu se prepustiti pa se izluđivati cijelo vrijeme, ako tko voli.

Kad krenu trudovi, kad se malo poguste, mnogim ženama nestanu strahovi, ili se vrlo smanje jer hormoni čine da se to sve nekako skocka. Utišaju strahove.

Tople riječi - bit će sve u redu, mi ćemo vam pomoći, vi to možete, samo polakoa, ne brinite se itd. podrška, podrška, podrška, veliko oružje protiv straha.
Nevjerojatno je koliko žena svjedoči kako su im se te riječi, izgovorene tijekom poroda, usjekle duboko, duboko u psihu.
One tjesobne i prekoravajuće rečenice - ne otvarate se, ccccc, slabo to kod vas ide, zašto se stiskate, zašto ne surađujete, što biste bi htjele, ne znate tiskati i sl.,
izazvale su silan osjećaj obeshranrenja, malodušnosti, nesposobnosti, neuspjeha, gaženja dostojanstva, strah je samo bujao, stah, ljutnja, povrijeđenost, sve čemu nema mjesta u porodu.

S druge strane, pogled koji ohrabruje, ruka koja ne osuđuje nego tješi, riječi - dobro je, vi to možete, ajde, probat ćemo ovo, bit će sve u redu, ne bojte se....
makar se činilo da žena tada to uopće ne čuje, ne reagira, da i dalje šizi, vrišti i "ne surađuje",
kasnije će reći da joj je značilo neizmjerno.

Nastavljam o strahu i panici u najtežoj fazi poroda (mislim, za psiho slom), u vremenu tranzicije, kad i najveći junaci znaju pokleknuti.