Već su opisane porođajne faze, i u postovima, i u linkovima, pa da ne ponavljam,
samo ću navesti u kontekstu straha i panike, pred kraj drugog porođajnog doba, kad se cerkviks gotovo otvori do potrebnih 10 prstiju, negdje pred tu fazu, a naročito u njoj, trudovi su najjači, pa je normalno da je to psihofizički najteže podnijeti.
Dakle, u toj fazi "tranzicije", cerviks je otvoren, dijete je gotovo spremno za izlazak, ali još ne ide, vodenjak je pukao već prije (ili nije, nebitno), a malo čudo još ne bi van, mamicu mu njegovu. Nekima čak prirodni trudovi neko vrijeme stanu, kao, ajmo malo odmora pred finiš, nekima se pojačaju. Ta faza traje par, 10, 20 minuta, pola sata, kod prvorotki dulje, znam i neke višerotke koje je potrefilo da im se odulji više od sata (evo, sebe npr.
) .
Zna ta faza biti baš kratka, ali koliko god bila kratka, najbolnija je i ženama se čini da traje vječno, vječno... i da nikad neće završiti.
E, tu dolazimo do onih silnih izvještaja o gubitku kontrole, o jadu, očaju, panici. To je ono vrijeme kad se plače, vrišti, psuje, kuka, imamo cijeli spektar fenomenalnih izjava : nikad više..., izlazi, izlazi...ne mogu više, umrijet ću, ubit ću se, ubijte me, dajte mi epiduralnu, hoću na carski, ovo je nemoguće---tu je i cijeli niz "religioznih" (to osoblje rodilišta posebno zabavlja) tipa Gospe moja (u Dalmaciji) ili prizivanje cijelog niza svetaca i svetica...
Nastavite niz. Normalan je i sasvim "fiziološki".
Nakon te faze doći će brzo kraj cijelom procesu, ali to treba nekako izgurati. Da je tada biti pametan i sjetiti se da je blizu kraj, eeeee.
(Molim da se netko uključi u podrobnije opise što je u ovim etapama potrebno i nužno, a što ne, od upada sa strane, ja sam jedan aspekt obradila, moje "pameti" je bilo inaf, pretpostavljam.)