Scene u trgovini

[Matovila]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

[Lili75]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

jako lijepo napisano i u potpunosti potpisujem.

[Loryblue]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od toga dana više nema udaljavanja od mene. mislim da mu je bilo dosta. strah je učinio svoje kad je skužio da me "nema".

sa scenama u dućanima inače nemamo problema. ja ne vičem po dućanu, ne zovem, ne dozivam....samo im pokažem prstom i pogledom gdje im je mjesto kad vidim da bi lutanje po dućanu moglo izmaći kontroli.

[Deaedi]

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od toga dana više nema udaljavanja od mene. mislim da mu je bilo dosta. strah je učinio svoje kad je skužio da me "nema".

sa scenama u dućanima inače nemamo problema. ja ne vičem po dućanu, ne zovem, ne dozivam....samo im pokažem prstom i pogledom gdje im je mjesto kad vidim da bi lutanje po dućanu moglo izmaći kontroli.

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

[anjica]

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

Hahaha, i kod nas isto ovako

[crnka84]

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

Ovo je i kod nas najveći problem, on ka0o da se isključi, ne reagira, ignore maksimalno, ništa mu ne znači ako će otići bez crtića na spavanje, ili ako ću mu spremiti lego za taj dan. Super su meni ove metode, ali iskreno mislim da na njemu nisu primjenjive. Evo već par dana je ok, svaki put kad smo ušli u trgovinu, prije toga je bilo dogovor, dogovor, dogovor. Prekjučer je mene nešta uhvatilo, mogla sam cijeli dan plakati, i skužio je da sam tužna, i još me više rastužilo kada me pitao: jel tako da slušam? Nekako mi je ispalo kao da je on shvatio da sam tužna zbog njegovog ponašanja, a nikad mu to nisam rekla tako. Nikad nisam rekla: e sad je mama tužna zato što ti ne slušaš, ljuta da, ali tužna nikad. Ili sam krivo shvatila, jer mi je dan baš bio za pokrit se po glavi. :/

[klokanica1506]

Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

Primjenjivati posljedice i discipliniranje? A što je tu drugačije od nagrade-kazne? A što ti misliš da sam pod kaznu podrazumijevala klečanje u kutu?

[cipelica]

i ja sam za posljedice. koja je razlika učim se svakodnevno već nekoliko godina. rekla bih da da je u odgovornosti. kod nagrade i kazne odrasla osoba je vrhunski autoritet koji prosuđuje a djetetu ostaje da bude poslušno ili ne. kod posljedica dijete prosuđuje na vlastitom iskustvu i tako razvija unutrašnju odgovornost .
npr.djetetu naredim da obuče jaknu- nagrada:bravo, kako slušaš mamu; čokoladica....
kazna: zločest si, odi u sobu u kaznu, nećeš ići trala...la
posljedica: zima je, ja ću obući jaknu ,odi na balkon provjeriti kako je vani
ako neće jaknu djetetu dopustimo da mu bude hladno

u početku mi je najgore bilo to dopuštanje jer sam samoj sebi izgledala kao neodgovorna mama. jedan dan dijete ostane polugladno, drugi dan izađe vani obučeno u sto boja, u prljavoj majici, treći dan ode u školu bez zadaće, četvrti mora iz parka jer je eto skočilo u lokvu i smočilo se.. uvidjela sam da je jako malo stvari koje su po život opasne. to objašnjavam i ne dopuštam.
sve ovo odnosi se na područje djetetove odgovornosti: gladi, žeđi, sna, odijevanja, školskih obaveza.... 'moje je mišljenje takvo ali ti imaš pravo samo odlučiti' u 99% slučajeva odluče u skladu s našim mišljenjem( još su mali, kako će biti kasnije vidjet ćemo)
sve ovo ne odnosi se na područje moje odgovornosti: računalo ne diraj, nemogu te nositi bole me leđa,nećemo ništa kupiti osim kruha,... ako moraju plakati zbog toga neka plaču, ne ljutim se zbog plača. ako ipak naprave ono što nedam vičem..
imamo troje djece (4;5 i pol; 6 god i 9 mj) i mogu reći da kod nas takav pristup pali. vičemo vrlo rijetko, dogovaramo se, poprilično su samostalni
kao što rekoh, početak je bio najteži jer u svojoj memoriji ni ja ni mm nismo imali sliku roditelja koji poštuje.(ne pričam o ljubavi nego baš o poštovanju)

[klokanica1506]

kazna: zločest si, odi u sobu u kaznu, nećeš ići tralala
posljedica: zima je, ja ću obući jaknu ,odi na balkon provjeriti kako je vani
ako neće jaknu djetetu dopustimo da mu bude hladno

Tanka je granica između posljedice i kazne, odnosno u mom riječniku kazna je posljedica, dakle dijete je kažnjeno time što mu je hladno.

[Suncokretica]

Ne mogu se složiti. To što mu je hladno je - prirodna posljedica.
Kazna - bi bila da mama namjerno odluči ostaviti njegovu jaknu doma i nakon pola sata kad dijete počne cvokotati mama izjavi "lijepo sam ti rekla da odjeneš jaknu, sad trpi".
Dijete je naučilo dovoljno samim time što mu je postalo hladno jer nije odjenulo jaknu. Drugi put će razmislit dva put.

[leonisa]

a sta ako dijete izadje na balkon i kaze da mu nije hladno?
mislim, ako mu je vani bilo hladno nakon pola sata, onda na balkonu treba biti barem 45 minuta.
jos ako je balkon na suncu i zavjetrini...sat i pol?

[Suncokretica]

What's the catch?

[klokanica1506]

a sta ako dijete izadje na balkon i kaze da mu nije hladno?
mislim, ako mu je vani bilo hladno nakon pola sata, onda na balkonu treba biti barem 45 minuta.
jos ako je balkon na suncu i zavjetrini...sat i pol?

Zato će mama uzeti jaknu, a ne je namjerno ostaviti kod kuće.

Uostalom koja mama namjerno ostavi jaknu kod kuće, to su mi neke krajnosti.