Citiraj Matovila prvotno napisa Vidi poruku
Suvremeni pristupi odgoju djece davno su odustali od nacela "nagrade i kazne". Puno je korisnije primjenjivati posljedice i discipliniranje (za razliku od kazni, posljedice ne ponizavaju, mogu biti unaprijed dogovorene i logicno su povezane s onim sto je ucinjeno). Cinjenica je se odgoj djece ponekad čini kao igra s nepoznatim suigračem koji nas svako malo iznenadi. Meni osobno pomazu dogovori unaprijed, razgovor o tome sto je dopusteno koja su ocekivanja. Uvijek kada nekud idemo (u posjet, doktorici, trgovinu, itd.) kazem tko ce tamo biti, sto cemo raditi, sto je dopusteno i sl. Nastojim dati alternativu i pristupiti pozitivno. Npr. ako je boso nastojim ne vikati 'obuj papuce' nego kazem sto zelim/ocekujem ('kada si bosa zelim da se igras na tepihu ili na krevetu') ili ako baca loptu u stanu ne vicem da prestane (nego kazem s loptom se mozemo dodavati u hodniku gdje ne mozemo nista srusiti ili izaci u park). Potkrepljujem pozitivna ponašanja i nastojim dati povratnu informaciju zašto je takvo ponašanje bilo dobro (npr. jucer je sama prala ruke i zalila pod kupaonice. Zajedno smo uzeli krpu i brisali pod. Zahvalila sam joj što je brisala mokar pod jer se sada nitko neće poskliznuti...)itd.

Moj savjet ti je da što češće koristis JA-poruke: opišeš ponašanje koje ti smeta (npr. pobjegne od tebe u trgovini i sakrije se), kako se osjećaš kad to napravi (npr. brineš se gdje je, strah te je da će mu se nešto dogoditi ili nešto treće) i što bi željela da umjesto toga radi (npr. pomogne ti naci red koji je nakraci ili izvaditi stvari iz kolica....)itd. Inače ima jedna meni zanimljiva knjiga "Bolje biti vjetar nego list" od Rijavec i Miljković koja govori kako mnogobrojne NE pretvoriti u dopuštenja i očekivanja. Jer kad djeca stalno čuju NE (što ne smiju) nije im jasno što smiju.

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od toga dana više nema udaljavanja od mene. mislim da mu je bilo dosta. strah je učinio svoje kad je skužio da me "nema".

sa scenama u dućanima inače nemamo problema. ja ne vičem po dućanu, ne zovem, ne dozivam....samo im pokažem prstom i pogledom gdje im je mjesto kad vidim da bi lutanje po dućanu moglo izmaći kontroli.