Scene u trgovini

[trampolina]

Matovila, lijepo pišeš.
Samo meni često bude problem što bi takav pristup x3 zahtjevao i mene bar x2
Ali balansiram, danas jedan-sutra drugi, malena stalno.
Zbilja nevjerovatne rezultate dobivam (kad me ne talasaju hormoni).

[Matovila]

Matovila, lijepo pišeš.
Samo meni često bude problem što bi takav pristup x3 zahtjevao i mene bar x2
Ali balansiram, danas jedan-sutra drugi, malena stalno.
Zbilja nevjerovatne rezultate dobivam (kad me ne talasaju hormoni).

Rad na sebi zahtjeva vrijeme, trud, ustrajnost, stpljivost... nista se ne dogodi preko noci. Inace, razni odrasli skojima se susrecem (ucitelji, roditelji, itd.) mi cesto kazu "sve super, ali ja nemam vremena za takav pristup". Zastupati takvo misljenje je za mene isto kao i reci "nemam vremena za odgoj".

Prije dosta vremena sam slusala jednu psihologinju koju izuzetno cijenim i volim njena predavanja, a koja kaze "da ukoliko ulozimo trud i izgradnju odnosa koji uvazava drugu stranu, temelji se na ravnopravnom dostojanstvu, a pritom inzistira na osobnoj odgovornosti, sve ce nam se jednog dana visestruko vratiti. Uistinu je teško ponekad pratiti djecu, ali ako im uvijek i bezuvjetno nudimo pažnju i ljubav i volimo ih zato što su tu, a ne zato što su nekim određenim ponašanjem zaslužili našu ljubav, onda će i ona narodna (mala djeca, mala briga, a velika djeca, velika briga) postati mala djeca - velika briga, a velika djeca - radost i veselje zbog njihovih uspjeha!"

Inače, u subotu popodne je moje ludovalo, u nekoliko navrata mi je došlo da viknem ili nešto drugo.... svaki put sam duboko udahnula i iznova....
Navecer kaze ona meni "mama, ja sam ti danas jako vesela i znam da sam te malo zafrkavala, a meni se tako sviđa kad se zafrkavamo. Sutra možeš ti mene zafrkavati, a poslije ćemo zajedno tatu!" Mudrica, zar ne?

[Suncokretica]

Čisto da pružim potporu - i u našoj se familiji primijenjuje takav pristup, od samog rođenja, malac sad ima 15 mj.
Mogu reći da vlada jedna harmonija, međusobno poštivanje, mnogo osmijeha i mir.
To još, sukladno dobi, nije dijete koje je u fazi izvolijevanja, "NE" fazi i sl., pa bi mi mnogi mogli na ovo reći "vidjet ćeš ti dok dođe u fazu....", međutim sigurna sam i neupitno je da ovakav pristup otpočetka gradi dijete s unutarnjim mirom, samopouzdanjem, koje osjeća da ga se poštuje kao osobu i koje na taj način uči poštivati druge ljude, jer ono što prima to će i reflektirati.
Nisam znala da se isti pristup obrađuje i u knjizi Bolje biti vjetar nego list, tako da ću ju posuditi prvom prilikom.
Mene su oblikovale spoznaje iz knjiga poput - Naomi Aldort: Što nas djeca mogu naučiti, Haim Ginott: Između roditelja i djeteta, A.S. Neill: Slobodna djeca Summerhilla, koje najtoplije preporučam kao "otvarače očiju", zatim Juulove, i još mnogo mnogo korisnih tekstova iste i slične tematike sa siteova poput http://www.naturalchild.org/articles/
Čitam Rosenberga: Nenasilna komunikacija.
Samo toliko od mene, uz zahvalu Matovili na inspirirajućim retcima

[rehab]

Inače, u subotu popodne je moje ludovalo, u nekoliko navrata mi je došlo da viknem ili nešto drugo.... svaki put sam duboko udahnula i iznova....
Navecer kaze ona meni "mama, ja sam ti danas jako vesela i znam da sam te malo zafrkavala, a meni se tako sviđa kad se zafrkavamo. Sutra možeš ti mene zafrkavati, a poslije ćemo zajedno tatu!" Mudrica, zar ne?

Vidš, kad bi meni smetalo to ludovanje, ja ne bih uzdisala i opet iznova, već bi mu jasno dala da mi to smeta. Nekako mi nikada nisu sjela ta prestrukturiranja u glavi i biranja riječi. Uvijek nastojim biti iskrena sa svojim djetetom, i ne krijem kad sam sretna, ljuta, umorna, razigrana, kad me nešto živcira... Dajem mu do znanja da je svaki takav osjećaj ok. I sviđa mi se što i on na jednak način uzvraća meni. Ako slučajno pretjeram, uvijek se ispričam. I on se uvijek meni ispriča kad pretjera, i to mu dođe spontano, jednostavno je usvojio takav obrazac ponašanja. Više volim spontanost i otvorenost u odnosu, a mislim da je takav pristup i zdraviji.

[leonisa]

Vidš, kad bi meni smetalo to ludovanje, ja ne bih uzdisala i opet iznova, već bi mu jasno dala da mi to smeta. Nekako mi nikada nisu sjela ta prestrukturiranja u glavi i biranja riječi. Uvijek nastojim biti iskrena sa svojim djetetom, i ne krijem kad sam sretna, ljuta, umorna, razigrana, kad me nešto živcira... Dajem mu do znanja da je svaki takav osjećaj ok. I sviđa mi se što i on na jednak način uzvraća meni. Ako slučajno pretjeram, uvijek se ispričam. I on se uvijek meni ispriča kad pretjera, i to mu dođe spontano, jednostavno je usvojio takav obrazac ponašanja. Više volim spontanost i otvorenost u odnosu, a mislim da je takav pristup i zdraviji.

potpis
u pocetku sam se isla drzati by the book, paziti na dosljednost, rijeci i bio je kaos jer ono nije odrazavalo moje stvarno stanje.
onda sam pocela govoriti kako se osjecam. ako mi smeta buka lijepo bi joj rekla i zamolila da prestane. ako ne bi, jasno bi joj dala do znanja da prestane. ili nadje drugu zanimaciju ili ide u svoju sobu. tako je ucila da sam i ja ljudsko bice.

[Matovila]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Netko je spomenuo "ona zna cim ju pogleda" (pardon, ne koristim quote opciju jer nabadam po mobu)... Uglavnom, ja bih rekla da je dijete vjerojatno nakon nekog vremena naucilo sto ne smije (jer dobije the pogled od roditelja), ali sigurna sam da joj pogled ne govori sto smije, sto se od nje ocekuje, koje su joj alternative, povratnu informaciju i potvrdu da je dobro ucinila... itd...itd.

[leonisa]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Netko je spomenuo "ona zna cim ju pogleda" (pardon, ne koristim quote opciju jer nabadam po mobu)... Uglavnom, ja bih rekla da je dijete vjerojatno nakon nekog vremena naucilo sto ne smije (jer dobije the pogled od roditelja), ali sigurna sam da joj pogled ne govori sto smije, sto se od nje ocekuje, koje su joj alternative, povratnu informaciju i potvrdu da je dobro ucinila... itd...itd.

jako lijepo pises ali jos ljepse vadis vec napisano iz konteksta i okreces kako tebi pase.
a i to sto pises po ovom forumu se pise 10g, tesko da netko od nas sa starijom djecom to vec nije usvojio ili ne prakticira x godina.

ovdje nitko ne koristi kaznu i posljedicu za sinonime. niti je itko toliko bedast da to cini.

sto se pogleda tice, opet se vrasas s time na mene, ja sam o njemu pisala, ali sam pisala o tome da sam s djetetom razgovarala sta se smije sta ne, i da me pogledom pitala a ja bi joj odmahnula glavom za odobravanje ili neodobravanje.
pogled je dosao nakon svih faza o kojima ti pises. nismo telepati. niti su nam djeca marionete.
da sam napisala da se pogledamo i kad se popne ko trogodisnjakinja na tobogan i ona u svom pogledu kaze "vidi me" i ja joj svojim pogledom kazem "vidim te" ne kazem joj bravo, divno, krasno vec samo da je vidim i ona zadovoljna sto sam je vidjela se niz njega spusti, dobila bi na to bravo jer je to juulovski. vidjeti dijete.
taj pogled koji tu toliko pogresno tumacis i pljujes je upravo to- vidi me, vidim te.
takodjer i malo dijete koje jos ne moze verbalno komunicirati pogledom trazi odobravanje za nesto sto se sprema uciniti.
dijete koje je dovoljno veliko za razgovore da se smije udaljavati do odjerdjene tocke i do nje dodje i zeli dalje pogleda u roditelja i pita pogledom, istim kao i ono dijete iz prethodne recenice i trazi dozvolu, testira granice. nece se derati 20m "mama mogu li skrenuti iza ulice" niti cu se ja derati "ne mozes".

a mozda ja s djetetom dovoljno pricam tako da su nam u pojedinim situacijama pogledi dovoljni. ne moram joj uvijek reci "volim te" niti ona mene, ponekad je dovoljno da se pogledamo i to osjetimo. i bacimo se jedna drugoj u zagrljaj.

[rehab]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Meni je ovo totalno nelogično. Više nego na Juula, ja se oslanjam na Pavlova, koji je davno dokazao na koji način učimo. Ako se ponašam podržavajuće kada se dijete ponaša neprimjereno, sigurna sam da dijete iz toga neće ništa naučiti. Barem ne moje dijete, neću sad o onoj lako odgojivoj djeci s izrazito blagim temperamentom. Ako ništa drugo, uvjerena sam da to zbunjuje dijete. Zapravo me čitava priča podsjeća na jednu moju profesoricu iz fakultetskih dana koja se ponašala baš ovako kako ti opisuješ. Uvijek je imala neki polusmiješak na licu, pažljivo birala riječi kojima će komunicirati s nama, sve što joj je smetalo izgovarala je u nekom pozitivnom, podupirućem tonu... Na kraju su je studenti doživljavali kao licemjernu i neiskrenu. Ne kažem da dijete treba vrijeđati i uništavati, ali ono treba osjetiti loše posljedice (ili kazne) za neprimjereno ponašanje.