I da... ove usporedbe: s jednim djetetom je funkcioniralo, s drugim nije i sve je palo u vodu.... Pa to je dio temperamenta koji je urodjen.

U svakom slucaju, ja mislim (i drzim se toga) da svaki put kad krecemo s djetetom u neku situaciju za koju nismo sigurni zna li dijete kako se treba ponasati ili kada ocekujemo da bi se moglo neprihvatljivo ponasati (u trgovini, u gostima... itd.) da djetetu trebamo najaviti kamo i zasto idemo, tko ce tamo biti, sto ce se dogadjati, sto cemo mi raditi, sto ocekujemo od djeteta. A po zavrsetku dajemo povratnu informaciju sto je bilo dobro, sto je trebalo drugacije...

ZAKLJUCAK: Nista se ne podrazumijeva, potrebno je reci. I djeca zele razumjeti sto se od njih ocekuje.

I evo dva plasticna primjera
Primjer 1: idemo u ducan po stvari za rucak, ja cu otici po.... ti potrazi gdje je mljeko. Pozdravit cemo tetu prodavacicu, ja cu za sebe i tatu kupiti kavu, a ti mozes potraziti zivotinjsko carstvo za sebe...

Primjer 2: Mama je 4-godisnjem sinu rekla da bi sada vec moga prestati piskiti po noci. Sin joj je pristojno odgovorio: 'Reci mi kako da to ucinim i ja cu to uciniti'. Mama je zapravo njegovim odgovorom bila zatecena i nije mu znala odgovoriti. Sin joj je rekao: Kako cu ja to uciniti kad mi ne znas objasniti.