znas ono kad se dijete igra na podu i u svom je filmu, a ti sjedis i gledas ga, ne gledas uopce sta radi/gradi niti kako izgleda, gledas njegov dozivljaj svijeta i sebe. i onda se dijete okrene i ulovi tvoj pogled i vidi da ga vidis i prije nego je reklo "vidi me" i u tom trenu vidis onaj osmijeh koji isijava iz ociju toliko da obasja sobu...
dijete kad nesto ucini i zeli se pohvaliti i dobiti priznanje za ucinjeno ne kaze vidi me, kaze vidi (i pokaze). vidi kako sam obukla ovu lutku, vidi kako sam se popela, gle mama ovo sto mogu napraviti, vidi kak skocim, gle kak se prekobicnem. za razliku kad kaze vidi me. tada trazi da vidis njega/nju.
naljutiti se i vikati nije knjiški?
u jednoj trećoj knjizi juul reče:
"a sad zašutite i slušajte. dosta mi je vašeg brbljanja i ne želim više čuti ni riječi o razrednom slavlju. ja radim svoj posao i predajem, a to je danas bilo nemoguće. želim da sada sjednete na svoja mjesta i usredotočite se na školski rad koji ćete pisati sljedeći četvrtak.I TO SMJESTA!"
nastavnica viče iz sveg glasa, po vratu su joj izbile crvene mrlje, a oči su joj pune srdžbe. nema sumnje da su djeca prevršila mjeru. neka su se djeca uplašila, a nekima ja žao-što je u redu. nešto starijoj djeci neće naškoditi ako se suoče s osjećajima odraslih-bez obzira jesu li ti osjećaji nekome tko to promatra izvana razumni ili nerazumni.
da je nastavnica svoju prodiku zaodjenula u riječi kojima bi djecu izgrdila, ponizila ili povrijedila, to bi oslabilo njezin položaj u razredu. svoje bi granice označila tako da povrijedi djecu i time ne bi stekla vjerodostojnost.
s druge pak strane nema sumnje da bi željeno djelovanje izostalo da je nastavnica svoju izvornu frustraciju maskirala slatkorječivošću, apeliranjem i izražavanjem žaljenja, jer joj ni to ne bi dalo vjerodostojnost."