Smatram da život nije crno-bijel, nisu ni djeca, nije ni odgoj. Čitanjem i učenjem možemo naučiti puno toga, raditi na sebi, postati bolje osobe i bolji roditelji, ali moje je mišljenje da djeca jedino cijene i prepoznaju autentičnost, iskrenost, čvrst stav.

Nikada mi nije palo na pamet svome djetetu dati na izbor hoće li obući jaknu ili neće. Jednostavno, jakna se oblači. Uzmeš dijete, sjedneš ga na sebe i obučeš mu jaknu. I gotovo. Nema pitanja oko toga kada se ide van. Ista je stvar sa autosjedalicom u autu, sa pranjem zubi i sl.

Ili, npr., pošto sam imala jako maleno dijete, uvijek sam izbjegavala pitanja "može li? hoćeš li?". Npr., nikada ne bih rekla: "sada pokupi igračke pa idemo spavati, može?" jer samim time malenom djetetu dajem izbor da se misli hoće li ili neće.

I smatram da je nekada bolje pokazati svoju ljutnju, uznemirenost i sl. nego se u situaciji prisjećati što ono Unicef i Juul kažu, pa uzimati zraka i mirnim glasom ponavljati. Dijete će prepoznati da to nije iskrena reakcija, a u skladu s time će se i ponašati neprimjereno i neće vjerovati roditelju.

Ili, što ako me dijete pokuša udariti? Ja bih u toj situaciji zaustavila ruke (stisnula ih uz tijelo - NE BOLNO!!), oštrim i ljutitim glasom (ne vikanjem!) rekla "ne smiješ udarati!" i posjela dijete na kauč/poslala u sobu/odmaknula se od njega, sve to na par min. Tako bih dala do znanja da sam ljuta i da je takvo ponašanje totalno neprimjereno. E sad ti to zovi kako hoćeš - kaznom, disciplinom, posljedicom, ne znam, ali sigurno mi ne bi palo na pamet milo se nasmiješiti i ljupkim glasićem reći "neee dušice, ne to raditi".