Čuj, zdravoseljački (iz iskustva roditelja) tu je ključna psihološka priprema RODITELJA. Roditelj treba misliti da su jaslice i vrtić dobro mjesto za dijete. Ne radi se o tome da si to sugeriraš, nego da se zaista iskreno uvjeriš da su odabrane jaslice dobro mjesto. Oni će uskoro (u travnju i svibnju) imati otvorene dane kad možeš lijepo sama ili s djetetom otići u odabrani kolektiv. Prvo se najaviš stručnoj službi na razgovor, pa pogledaš objekte (od kuhinje do zahoda, dvorišta i igrališta), vidiš da li ti se to sviđa, vidiš da li su tamo djeca vesela i zadovoljna ili se deru...
Dalje-pitaš ih kakav im je dnevni raspored (to često imaju na web stranicama) i jelovnik. Ako ti se to dopadne, ubaciš se u vreću za upis (vidiš na stranicama zagreb.hr - predškolski odgoj sve detalje, a i u vrtiću će ti reći).
zutaminuta je dobro rekla da djetetu do godinu dana treba samo majka, ali u vrtiće i upisuju djecu tek od godine na više, uz rijetke iznimke.
Što se tiče privikavanja na druge osobe - imaš od svibnja do rujna (početka pedagoške godine) cijelo ljeto na raspolaganju za prilagodbu. Dijete treba upoznati druge osobe i drugu djecu - imaš članove obitelji kod kojih ga možeš ostaviti na po pol sata, da stekne povjerenje u druge ljude. Imaš parkić i igraonice da se nauči socijalnom kontaktu s drugom djecom. U međuvremenu prilagodiš dnevni ritam onakvom kakav ga čeka u vrtiću (obroci u to vrijeme, spavanje u to vrijeme), daš mu povremeno žlicu da sam jede i slično... Socijalni kontakt će podići i imunitet. DIjete koje je bilo samo s mamom doma do polaska u jaslice izuzetno je ranjivo na vrtićke viruse i bakterije, ali NEMA nikakvog načina da preskočiš vrtićke bolesti i period adaptacije. To ne postoji. S druge strane, ako to dijete ne izgradi u vrtiću, proći će kao moj nećak koji je to morao proći u prvom razredu osnovne, kad je izostao pola prvog razreda zbog dječjih bolesti. Bolje je to odraditi ranije, ako se može...
Adaptacija - ostaviš si godišnji ili slobodno vrijeme. Aliiii puno ovisi o djetetu. Moj stariji je imao izuzetno tešku adaptaciju koja je potrajala cijelu prvu pedagošku godinu (i gdje je izuzetno draga odgajateljica teta S. bila od velike pomoći), a mlađi je odmah prvi dan pružao ruke oko vrata isto tako dragoj teti R. Kod njega se adaptacija vidjela samo po noćnim dolascima u naš krevet prva 2-3 mjeseca, a on je dijete koje nije tome bilo sklono.
Inače, puno ovisi o djetetu. Ima djece kojima kolektiv baš nije najsretnije rješenje, ali i onih koji tamo procvjetaju. Nakon svakog prekida (bolest, praznici, godišnji) imaš ponovnu adaptaciju. To je normalno. A dijete mora biti svjesno da je to njegov dio obiteljskih dužnosti. Mi nismo imali baka servis na raspolaganju, pa su djeca govorila da mi idemo na posao u firmu, a oni na posao u vrtić, he he he...
Daklem-da bi adaptacija bila lakša, dijete mora već prije imati raznovrsne socijalne kontakte. Svojevremeno sam uredno zapisala kompletna naša iskustva s polaskom u vrtić. Ako koga zanima, stavit ću to na forum, ali ima štajaznam tridesetak stranica. To je sad već staro iskustvo, ali temeljne stvari su iste.
Ne treba zanemariti adaptaciju RODITELJA, a to ljudi često previde. Separacijske krize uglavnom imaju djeca čiji roditelji to teško podnose. Ako dijete vidi da mi mislimo da je vrtić za njega dobro i sretno mjesto, puno će lakše prihvatiti boravak ondje. Nakon stresne prve godine (moj stariji se samo držao teti S. za pregaču i nosio okolo plišanu žabu, a mlađi je često bio bolestan) mojim dječacima vrtić je bio produžetak naše dnevne sobe. I danas, puno godina nakon što su otišli od tamo, šalju (i primaju) čestitke svojim odgajateljicama i često im nose svoje stare igračke i slikovnice. Topao odnos je ostao. Bile su važan dio našeg života.





Odgovori s citatom


