Po meni, nema isključivo djetetovih cipela, to je uvijek obiteljski kontekst i odluka ide po onome što je bolje i izvedivije logistički za obitelj.Mima prvotno napisa
Sumnjam da će se itko od njih sjećati bilo čega prije treće godine i da će ga bilo koja od varijanti ili ozbiljno doživotno traumatizirati ili mu urezati ne znam kakve super vještine koje će životno trajati (dijeljenje, lijepe motoričke igračke itd. što priča lili) koje se unutar te treće godine kad se većina priključuje vrtiću ne bi stekle i sve razlike prebrisale za maks 6 mjeseci, pa da bi se na tim lako prebrisivim razlikama bildala odluka bolje je ovo ili ono. U nekoj perspektivi, nema neke velike razlike jel' se dijete adaptirava na vrtić par tjedana ili par mjeseci.
Sve je kontekst obitelji i njenih mogućnosti. A i glave majke, of kors.
Ono na što jasličarci u velikom broju moraju računati (a ne možeš znati prije nego dijete daš u vrtić, odlazak u vrtić jest lakmus papir za to koliko ćete se mučit s boleštinama) je bolest u vrtiću i kako ćete se onda organizirati. Vidiš i da tete ove izdržlijve zovu medicinskim fenomenima. Česti pobol je default.
Dakle, parametri su, po meni, ovi logistički - baka može/ne može, dijete ovakvo ili onakvo itd., grupa ovakva onakva.
Meni bi osobno idealno bilo ne opterećivati bake, dosta je to vremena, ali, realno, malo to roditelja može, osim ako ne mogu na bolovanje non stop. Zato biće i ima mjesta u jaslicama - upisani su, ali su uglavnom bolesni ili u nekoj rekonvalescenciji, a čuvaju bake (ovo dok je bolesno kao, a to ispada, za neke, većina vremena, barem prvu godinu kolektiva).
 |
|||
Odgovori s citatom