I ja ovo mislim. Tj... moj je default "zaslužila je bit free", a ne "očekujem da čuva, ako je zdrava". Puno je to sati u danu, uz uredovno r. vrijeme.
Jednako tako mislim da je i odrasla osoba i njena nuklearna obitelj zaslužila da imaju vremena jedni za druge, bez oterećenja teškom bolešću i brigom oko starih ljudi tipa da mora stalno neko biti u stanu, da imaju fizičkog posla oko te osobe u smislu nošenja, dizanja i slično (ovo je sigurno osobni moment, jer smo imali 2 takva slučaja onih koji se nisu mogli brinuti tj. koje nisi mogao pustiti same u stanu).
A apropos ulaska u čuvalačke kombinacije, koje su ipak kod nas u RH česte, pa je i kod mene tako ispalo (iz kombinacije razloga - ja nisam bila za (zbog svoje filozofije, na koju je ono što smo proživili sigurno imalo učinka), muž jako je (kod njih je u familiji to uobičajenije, unuka se dugo čekala, a buduća baka je ionako čuvala susdjesku djecu, ali bitno manje vremena, a baka je pristala, iako joj je to previše, idealno bi bilo 5 sati, ali ko će to pak organizirati, i nama, a i njoj, kad vizualizira tramvaj od točke A do točke B 45 min svaki dan za 5 sati), plus je mala bila upisana u jaslice, a i baka i muž su đira "penso pozitivo" "ma... sigurno neće baš toliko bit bolesna" (a je, bila je) i na taj način to "ispadne" default, a jaslice "izlet".
Moje je mišljenje da je čuvanje djeteta "dodatan napor", a ne "očekivano".
Doduše, isto tako, ja primjerice ne očekujem da djeca, ne daj Bože postanem nepokretna, meni "vrate uloženo" i brinu se o meni na način istog stana i da me oni fizički dižu i slično, jer, kako ja to vidim, onda pati cijela ta nuklearna obitelj. Iz onog što sam prošla, mislim (koliko se god to može znati u ovom trenutku) da bih bila istinski žalosna da nemamo love da me se negdje outsourca i da im budem takav fizički teret, u tom slučaju.