Pratim ovu i slicne teme. Planirala sam i inace dojiti neke dvije godine okvirno, ali kako mi je u zadnje vrijeme to zaista postalo naporno i opterecujuce, odluka da prestajemo uskoro samo se ucvrstila... Kako mali ima 22,5 mjeseca, krecemo polako ka kraju, cim prodje temperatura koju ima ovih dana...

Ipak, imam nekoliko nedoumica. Dnevno dojenje mogu prilicno lagano svesti na ono za uspavljivanje, za sad jos nisam to odlucila. Ali! Nocu se djecak budi vise nego ikad, pred jutro, da dobijem jos koji sat kunjanja pustim ga pristekanog, neprekidno po nekoliko sati. Alternativa je da se probudi u 5 i cilo zapocne dan dok je ne mogu da otvorim oci... To mi je skroz bezveze postalo i rado bih ukinula to nocno nacicavanje.

I sad ono sto me muci. Prema onom sto sam procitala po bespucima foruma, to odvikavanje ide uglavnom uz visenocne proteste, suze, itd. Toliko se pise protiv cry out metode kad je rijec o uspsvljivanju, a ovo dodje upravo to... Da place dok ne shvati da sisu dobiti nece. Dakle, je li to njima trauma? Ne mogu dojiti dok on zeli, to moze potrajati jos godinu ili vise, a s druge strane ne zelim ni da predivno dojenje zavrsi s gorkim okusom suza, njegovih i mojih...

Prije nego sam otkrila ovaj forum, i preporuku Svjetske zdravstvene organizacije, kao sto rekoh planirala sam dojiti dvije godine, vodeci se svetom knjigom koja kaze da djecu treba dojiti dvije godine da bi dojenje bilo potpuno... Pretpostavljam da je to onda vrijeme kad su djeca spremna za kraj. Posebno sto se naglasava da ako roditelji zele da ih i ranije odbiju, nije problem, jer ne trebaju da trpe stetu zbog djeteta...

Udrobih svega, a ustvari trebam da mi neko posvjedoci da to odvikavanje moze nekako bezbolno proci