 |
|||
ne, ne, krivo si me shvatila, GingerGinger prvotno napisa
nisam htjela reći da se kefaju djeca čiji roditelji ih ne ogjajau kako treba
nego da pretpostavljam da ih se odgojem može potaknuti na kasniji dobar odnos.
meni je skroz normalno i da se svađaju i da se tu i tamo potuku.
Potpis na Jadranku.
Ali ja nemam braću pa sam mislila da nešto propuštam.
Ima li itko da se nije tukao u djetinjstvu?
Brat i ja se nisamo nikad tukli. Prvi put smo se posvadjali kao odrasli ljudi.
Al moji decki se redovno kefaju.
Braća se tuku, to je dio odrastanja.Sad kad vas čitam ispada da je to normalno, a ja sam napravila problem oko toga.
Ja sam jedinica pa ne znam za takav osjećaj, ali sam jaaako osjetljiva na grubosti bilo kakvog tipa.
Još se moji i ne mlate puno (stignu valjda, mali su), ali meni smeta čak i to malo.
Valjda im neće ostaviti posljedice
I sad se sjećam da su mi goljenice uvijek bile plave koliko smo sestra i ja jedna drugu udarale. A nemam pojma zašto smo to radile. To je bilo u stilu: TI to napravi, NEĆU, ja sam donijela stolnjak, Ti tanjure, NEĆU, TIII, pa puf, nogom u goljenicu. Druga nije ostajala dužna. Ali, nikakve loše posljedice to nije ostavilo na naš odnos. I nismo imale primjer doma, nas nitko nije tukao.
Sinovi su se znali mlatiti, za svakakve gluposti. I pomiriti se. Nikad nije prešlo granicu. Sad su si baš dobri, iako je velika razlika, pa to i nije preveliko druženje.
Dečki od šogorice su se tako mlatili kad nije bilo roditelja doma, jer je stariji htio šefovati, a mali se nije dao, da sam znala preko dvorišta ići i vidjeti da li su "preživjeli". Jesu
Mislim da malo tučnjave nije loše, ali treba postaviti granicu na vrijeme, jer oni će ostajati sami kad odrastu, pa da ne bi bilo preozbiljno.
Iako se jako vole, moji muškići su skloni probleme rješavati rukama i nogama (ne, nisu vidjeli od mene i mm).
Naravno da ne dam i učim ih kako sukobe riješiti verbalno, ali često mi se čini da je njima zapravo puno draže uhvatiti se u klinč pa se malo pofajtati.
Mm-u sam smiješna, kaže da to tako mora bit i da je normalni dio odrastanja svakog dečkića ali ja nisam baš tako sigurna u to.
Nisam ni sigurna da to ima veze sa spolom (cura je još mala i za sada frustracije rješava vikanjem).
Kakva su vaša iskustva? Tuku li vam se djeca? Jesu li zbilja curice po tom pitanju "mirnije"?
I ono što me najviše interesira, do kud puštate a kad reagirate?
Jer kod mojih se često dogodi da počnu škakljanje i valjanje koje vrlo često preraste u ozbiljnu borbu.
Mi jos nismo u toj fazi,ali mi je muz jednom rekao upravo ovo sto je i tvoj tebi! Nadam se da je pogrijesio
Ovako nekako bilo i kod mene i brata... Nije da se nismo prepirali, ali tukli - zapravo ne... (možda zato jer je bila velika razlika u godinama).
Moji dečki se isto ne tuku negdje od treće godine, ali se ponekad znaju natezati - više u igri. Veliki je od malih nogu izrazito miroljubiv, a mali je valjda nekako od njega naučio da se to ne radi. Možda sam i ja tome kriva jer mi je njihovo čarkanje išlo na živce pa sam to revno suzbijala. S odmakom od par godina ne mogu reći da sam baš sretna zbog toga - nikad se nisu znali braniti od drugih, pa su znali pobrat batine...ne uvijek bezazleno.
S druge strane, kad gledam djecu u susjedstvu (granica punoljetnosti plusminus koja godina - ima više primjera s raznih strana) ne mogu vjerovati kako se to mlati i časti... Ne kažem da je pravilo, ali bratske svađe i tučnjave su česte. To ne bih dozvolila u svojoj kući, ali ne mogu se zakleti da moji nešto od toga ne rade daleko od roditeljskih ušiju i očiju.
laumi, sori, krivo pokopcah
da, tu se slazem s tobom
ja sam bliska sa bratom i sestrom, i iako zivimo u razlicitim gradovima, odnosi nikad nisu zahladili
njih dvoje su se inace znali pokefati jer je mala razlika u godinama, a mene su uvijek mazili jer sam puno mladja
brat mi i danas zna reci: di si balavica moja
a ja debelo presla 30-tu
meni je bio gust pomlatit se s bratom, a stariji 6 godina, al to je sve bilo u šali i po sistemu-vidis da sam mala, ne smijes me jako, a kad okrene ledja ja opletem
ne znam kako bi to definirala-ispucavanje energije iz ljubavi? sjecam se da mi je bilo zabavno
imam dvije sestre i brata. ne sijećam se da smo se tukli. brat se do petog razreda tukao u susjedstvu i školi a onda prestao. danas smo si svi generalno dobri. kroz različite periode odrastanja naši odnosi su se mijenjali. npr. sa starijom sestrom sam se u pubertetu znala žestoko posvađati a sad smo si super, s bratom sam bila na istoj valnoj baš u pubertetu..
mislim da je važno da roditelji ne uspoređuju djecu čak ni u malim, banalnim stvarima tipa 'seka se obukla a ti još nisi'.
male svađe i tuče moji doživljavaju potpuno prirodno dok se mi ne umjesamo. jutros se probudili u 7, dva sata se igrali da ih nisam čula i evo prije 5 min prepiru se to će šivati plavu čarapu, najmlađa viče. ponekad se zbog takvih razloga i pokefaju. za minutu se igraju kao da ništa nije bilo
sad citam druge postove, nikad nisam zveknula brata iz ljutnje ili svadje nego samo da se zezamo..
moram priznat da mi se to bas ne svidja da se klinci zbog svadje pomlate, iako, ocito je i to oblik ispucavanja, al za drzat pod nadzorom, kako ste vec pisale
Sve je meni to neprihvatljivo, očito sam ja problem kad nitko ne drami oko malo tučnjave.
Lomovi, ozljede, modrice, opekotine... odbijam povjerovati u genetsku uvjetovanost i da se ljubav iskazuje na takav način.
Energiju nek ispucavaju na drugim stvarima-lopta, skrivači, plesanje,...
trampolina, ali kome su ozljede, lomovi, opekotine normalne? to zvuci bas prestrasno
ja sam pisala o natezanju, zamahivanju u prazno, zezanju, ocito ne znam kako se klinci mlate, al ovo sto ti pises ne vjerujem da je ikom prihvatljivo
sta se tvoji tako jako i ozbiljno tuku?
i ja tučom smatram natezanje, vikanje. kod nas uglavnom izaziva najmlađa( 4 god). kad ne može u pregovorima pratiti starije, počne vikati i otimati.
ja zapravo ne vjerujem u '0' posto nasilja kod djece do recimo 5 godina. djetetu koje nikad nije bilo u prilici da se brani i obrani od takvih 'sitnih' nasilja može biti vrlo teško kasnije ako naleti na 'pravo nasilje'
Meni je isto neprihvatljivo, a opet nije mi nenormalno
Moje cure, kako su starije, sve manje to rade. A jedno vrijeme su bile ajme... Narocito kad su bile 2 i 4, 3 i 5.
Njima to nije igra, one se zakace pa se nanerviraju i klepe
Ja tad ulijecem i nedam to, koliko god stetilo moje upadanje u rjesavanje sukoba :D
Posljednje uređivanje od Anci : 30.03.2013. at 11:06
Sto se mene tice, sa svojim bratom sam se uzasno mlatila. Danas smo jako bliski, mislim da ti nema veze. Bitan je odgoj i to kakve smo osobe.
A mlatili smo se valjda jer smo bili mala razlika u dobi i jako nervirali jedno drugo. Nasa sestra (starija od nas 5 i 7 godina) nije sudjelovala u nasim tucnjavama. Ona je bila i ostala uvijek dobra :D
Jok, Mare, moji se uopće ne mlate. Zabranila sam im
A od onih bezazlenih naguravanja lako dođe do ozbiljnjaka.
Mislim da su Žužy i Beti spominjale neke ozljede, a nisam stekla dojam da to prihvaćaju kao nešto grozno, grozno. Meni je to i više od groznog, cure odmah isprika ako sam nešto krivo pohvatala.
Evo kad ste pitale za literaturu, mislim da Steve Bidulph pise da djecacima treba dopustiti hrvanje u igri, i da je cak dobro da i ocevi sudjeluju u takvim igrama ako je dijete jedinac jer otac moze pokazati djetetu kako biti energican, a imati samokontrolu. Tako nesto.
Nemam pojma kako odgajati djecu da ostanu bliski kad odrastu. Neki moj instinkt mi govori da ih nikad ne bi trebalo siliti na bliskost i zajednistvo ako sami nece, ali ne znam sigurno.
Moj brat i ja nismo bliski, iako se moj otac jako trudio da sve medju nama bude ravnopravno - vaga u horoskopu.
Ma di grozno, koja masnica na goljenici. Uopće se ne sjećam da je meni ni sestri to bilo grozno, to je povremeno, pa ne tuku se braća stalno. A ako im branite kad ste s njima, što će biti kad ostanu sami kod kuće.
Zato sam spominjala nećake, jer su roditelji radili, ja doma i čula sam ih kako se tuku i deru (baš deru) kad su sam,i gotovo svakodnevno. A kad sam to rekla njihovoj mami, naravno da je odvratila da se njeni dečki ne tuku. I uvrijedila se je, samo što mi nije rekla da lažem.
Malo koškanja je igra, ispitivanje snage, odlučnosti. Ne znam, ali meni to nije za branjenje. Nego reagirati ako krene presnažna igra. Tako da znaju granicu, ako je sami nisu otkrili.
Valjda me razumijete, potrebno je malo, da ne bi bilo puno kad nismo prisutni. Takvo je moje iskustvo.
Da imam jedinca, ne bi znao što je bratsko rivalstvo, ali ni bratska potpora i društvo. Tako da...u svemu je nešto dobro i nešto ne baš tako dobro
Ajoj, Beti, meni ovo tvoje zvuči slično kao 'i mene su tukli roditelji ali sam svaki put zaslužio' :/
Ponavljam, nije mi toliko upitno hrvanje (ako se znaju granice) koliko udarci u svađi.
Ali mogu ja lajat na mjesec, moji imaju tek 6 i 4,5, vidjet ćemo što ću pričati za koju godinu.
Da, mali su ti još. Nikad ne reci nikad, uvijek to kažem svima kad mi dođu s onim: moje dijete neće nikad...Da bar ne bi, ali uglavnom hoće, bar nešto, i imaš sreće kad je to nešto ono što možeš prihvatiti.
(Mene nisu tukli, valjda nisam ničim zaslužila. )
Kod mojih isto nema ozljeda, najgore je kad zavinu jedan drugom ruku ili se cupaju ko curice. Ili sjednu jedan na drugoga, dok se ovaj dolje dere kao da ga kolju. Ma, vise je tu nateravanja po stanu i deracine. A to me jos i najvise zivcira.
Mislim da bi zestoko reagirali kad bi doslo do ozljedivanja, takvo stanje ne bi dopustili.
Pa di se nece derat kad neko sjedne na njega I ne moze se maknut. Nije to bas ugodno, nemat kontrolu nad svojim tijelom.
sve što se tu napiše izvučeno je iz konteksta obitelji. ja mislim da je međusobni odnos moje djece prekrasan unatoč povremenim svađama. vidim ih kako se igraju, grle, dogovaraju, dijele. vidim s kolikom pažnjom se slušaju kad govore....
ne vjerujem da se nekom zabranom tuče može popraviti odnos koji je zbog nečeg značajno narušen. ako se tuku stalno, pretjerano, roditelji se trebaju zapitati zašto se to dešava i kako djeci pomoći. okrivljivanje i zabrane ne pomažu.
i ja bih da se ne posvađaju nikada ali kad gledam iz svoje obitelji i sa svojim iskustvom to mi je potpuno nerealno. najčešće svađu izazove najmlađa jer još nema dovoljno strpljenja za dogovore. ali uči se i teško joj je samo kad je umorna, bolesna.. prije je tuče bilo puno više. svi su gotovo istovremeno bili mali, sina su tresli tantrumi.. to je iza nas.
starija kćer i sin povremeno organiziraju hrvanje na tepihu, ćoškove zaštite jastucima. u toj igri se naguravaju i lupaju i umiru od smijeha.
ne tuku se
tako bi ih opisala
ali se trude izborit za svoje ideje, i jesu se nekad pogurnili, jer jedan je slučajno, druga+i ga nije shvatio, al tu bih odmah bila prisutna da rasčistimo u čemu je stvar. Već ima bar godinu dana, kad mi dođu sa: mama, on je mene ovako...on je meni prvi...on je meni reka...- pošaljem ih da sami riješe tu stvar. Prvo vrijeme sam ih podučila da pogledaju sami što se desilo, da znaju reć jedan drugom, mene to boli, gurnio su me, nemoj tako, ajmo se igrat drugo...sad zaista jednom u 5 dana desi im se nova situacija kad ih trebam poslušat i podučit što i kako...inače sukobe riješe sami. Baz tuče
a ja, bila sam najmlađa, al se nisam nikad tukla
Mislim da nitko ovdje nije mislio na tučnjave koje zavšravaju ozljedama (naravno da nesretnih slučajeva ima ali isto tako dijete može zapeti za tepih i pasti).
Osobno sam mislila isključivo na bratsko/sestrinsko koškanje dok su snage podjednake ili dok jači ipak zna da ne smije koristiti svu snagu.
Naravno da se djeca potuku i kad su sami doma ali mislim da branjenje međusobnih koškanja pred roditeljima većinom dovodi do toga da će se "snage odmjeriti" kad budu sami.
Što se tiče mog posta u dijelu da je problem ako se te tučnjave prenesu van kuće - mislila sam na činjenicu da kad se potuku braća/sestre - definitivno nije isto kao kad se takav vid "razračunavanja" primjeni na nekog tko nije član obitelji.
Zasto? A ako se potuce s najboljim prijateljem kojeg voli vise od brata/sestre? Onda je to isto ok? Ili s prvim rodjakom? Nikako mi nije jasno zasto je jedno u redu, a drugo nije.
I nije mi jasno zasto mislite da se djeca koja se tucu ispred roditelja ne tuku kad su sama (ili se tuku kad su sama manje od djece koja se ne tuku ispred roditelja)?
Jadranka, nije isto zato što smo svi unutar obitelji drugačiji nego van.
Ja se nikad ni na jedio dijete nisam naljutila kao na moju vlastitu djecu, i niti jedan čovjek me ni blizu ne izbaci iz takta kao moj muž. Unutar obitelji smo si najbolji i nagori, i zato nije isto je li se tuku s braćom/sestrama ili se tuku i s ostalima (iako se i najnormalnija djeca ponekad mogu potući s prijateljima).
Evo vertex je odgovorila na što sam ja mislila.
I da vrlo mi je slično obiteljskim koškanjima ukoliko je to najbolji prijatelj ali to mora biti dobro prijateljstvo i da se roditelji dobro međusobno poznaju i slažu, mada opet ima razlike.
Još nemam dvoje djece, ali moj D i od seke cura su od rođenja zajedno. Ona je 14 dana starija od njega i 14 puta veći "dečkić" nego onOvaj moj mimozica, a ona od kad je skužila ruke, ga klepa kako i gdje stigne. Ovaj samo cvili i zove mene. Ona je ta koja naređuje, šefuje, odlučuje kako i koliko će se igrati. U zadnje vrijeme se više ne tuku, ( tj. ona njega ne tuče
), pa se čak i znaju zaigrat lijepo, dok on ne napravi nsto njoj ne pase, pa se počnu svađat. Svađa završi tako da samo nju čuješ kako se dere, a ovaj pokunjeno dođe meni sa: K mi ne da to i to... Ali takva je ona i s drugima, njoj nema razlike da li je netko njenih godina ili je veći za dvije glave, ona će klepit i posvađat se i zauzet se za sebe ako treba. A ništa od toga ju nije moja sister naučila, takva je od rođenja. Sada ima malog bracu od 3 mjeseca, vidjet ćemo kakav će to odnos biti kasnije. Ja trebam roditi u 9. mjesecu, razlika će biti 3 godine i 8 mjeseci između D i bebice, vidjet ćemo....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom