ne znam je li ovo dio foruma na kojem se mogu izjadati pošteno ženam koje će me razumjeti. ako nije - molim admina da me prebaci. nisam vična forumima, prvi put sam se logirala na forum ikakav, pravila ne znam. a ne da mi se čitati jer od plakanja vidim dvostruko.


dakle, godinu dana pokušavamo ostati trudni. znam da godina dana nije vječnost, znam da ljudi pokušavaju godinama... ali znate kako je... moj problem mi se jutros čini kao najveći. sebično? znam. jadno? znam.

nekako sam se do jučer nosila s tim. trudiš se, radiš na tome, menga dođe, pa sve opet. svi ti govore - doći će kad se najmanje nadaš. a ne možeš se najmanje nadati. svaki put nakon plodnih dana nesvjesno svaki polusimptom pripisuješ trudnoći, pa biraš ime, preuređuješ u sebi sobu za dijete, upisuješ ga u vrtić, plešeš s njom/njim po kući... menga dođe. oplačeš. sabereš se i ajmo dalje.

ali jučer me dotuklo. Uskrs, novi početak, blabla i u 9 ujutro ti jedna prijateljica javi da je trudna... nakon 2 mjeseca pokušavanja. osjetiš nešto - zavist, ljubomoru, tugu... sretna sam zbog nje...ali zašto to nisam i ja?!
oplačem. i ajmo dalje.
navečer zasnaš da je i druga trudna. a ona nije baš ni htjela dijete zbog karijere, love,...
i slomim se. doslovno sam imala mini živčani slom.
probudim se jutros jednako slomljena, ukomirana... cijelu noć sanjam trudne žene, djecu, sebe kako ih gledam...

čekali smo godinu dana, da bude službeno, tako da sad krećemo po uputnice pa na preglede... i muž mi govori - de budi optimistična. ali ja ne mogu. ne mogu više se nadati, ne mogu pozitivno razmišljati... ne mogu 28 dan otići na wc i vidjeti da sam dobila mengu i da opet nismo uspjeli...

kako da se saberem?
gdje pronaći pozitivu?
imam 32 godine i sad stalno razmišljam o tome. 32!!! moja mama je 3 djece imala do 30e!!! troje!!!
u braku smo godinu i pol, u vezi 5. sad razmišljam o tome kako sam trebala odmah prvu godinu se udati... možd me sad gore Onaj kažnjava jer sam čekala...

žao mi je što sam vas zagnjavila, ali morala sam se nekome izjadati...