i ja.

[lenalena]

ne znam je li ovo dio foruma na kojem se mogu izjadati pošteno ženam koje će me razumjeti. ako nije - molim admina da me prebaci. nisam vična forumima, prvi put sam se logirala na forum ikakav, pravila ne znam. a ne da mi se čitati jer od plakanja vidim dvostruko.


dakle, godinu dana pokušavamo ostati trudni. znam da godina dana nije vječnost, znam da ljudi pokušavaju godinama... ali znate kako je... moj problem mi se jutros čini kao najveći. sebično? znam. jadno? znam.

nekako sam se do jučer nosila s tim. trudiš se, radiš na tome, menga dođe, pa sve opet. svi ti govore - doći će kad se najmanje nadaš. a ne možeš se najmanje nadati. svaki put nakon plodnih dana nesvjesno svaki polusimptom pripisuješ trudnoći, pa biraš ime, preuređuješ u sebi sobu za dijete, upisuješ ga u vrtić, plešeš s njom/njim po kući... menga dođe. oplačeš. sabereš se i ajmo dalje.

ali jučer me dotuklo. Uskrs, novi početak, blabla i u 9 ujutro ti jedna prijateljica javi da je trudna... nakon 2 mjeseca pokušavanja. osjetiš nešto - zavist, ljubomoru, tugu... sretna sam zbog nje...ali zašto to nisam i ja?!
oplačem. i ajmo dalje.
navečer zasnaš da je i druga trudna. a ona nije baš ni htjela dijete zbog karijere, love,...
i slomim se. doslovno sam imala mini živčani slom.
probudim se jutros jednako slomljena, ukomirana... cijelu noć sanjam trudne žene, djecu, sebe kako ih gledam...

čekali smo godinu dana, da bude službeno, tako da sad krećemo po uputnice pa na preglede... i muž mi govori - de budi optimistična. ali ja ne mogu. ne mogu više se nadati, ne mogu pozitivno razmišljati... ne mogu 28 dan otići na wc i vidjeti da sam dobila mengu i da opet nismo uspjeli...

kako da se saberem?
gdje pronaći pozitivu?
imam 32 godine i sad stalno razmišljam o tome. 32!!! moja mama je 3 djece imala do 30e!!! troje!!!
u braku smo godinu i pol, u vezi 5. sad razmišljam o tome kako sam trebala odmah prvu godinu se udati... možd me sad gore Onaj kažnjava jer sam čekala...

žao mi je što sam vas zagnjavila, ali morala sam se nekome izjadati...

[vatra86]

Lenalena- svi ovdje znamo kako ti je..nisi sebicna, i mi se nekad tako osjecamo... Dobro je da ste krenuli dalje, s pretragama i u mpo vode i da ne cekate vise... Imas teme "izlazna strategija-strategija prezivljavanja" i "gdje boli neplodnost" tamo se jadamo jedna drugoj kad nas uhvati kriza..imas i puno tema gdje mozes pitati sve o mpo, pretragama, klinikama, doktorima itd.. Nadam se da ces brzo postati trbusasta i otici na na trudnicki pdf... Ako sta trebas, tu smo!

[bubekica]

Lenalena- svi ovdje znamo kako ti je..nisi sebicna, i mi se nekad tako osjecamo... Dobro je da ste krenuli dalje, s pretragama i u mpo vode i da ne cekate vise... Imas teme "izlazna strategija-strategija prezivljavanja" i "gdje boli neplodnost" tamo se jadamo jedna drugoj kad nas uhvati kriza..imas i puno tema gdje mozes pitati sve o mpo, pretragama, klinikama, doktorima itd.. Nadam se da ces brzo postati trbusasta i otici na na trudnicki pdf... Ako sta trebas, tu smo!

Potpis uz maleni ispravak - tema izlazna strategija je za one koji su se odlucili povuci iz mpo.

[vatra86]

Hvala Bubi!

[Mali Mimi]

Lenalena dobro je da ste se odlučili krenuti dalje na pretrage, mi nismo ni čekali punih godinu dana jer sam imala neki predosjećaj da tu nešto ne štima i tako smo dosta brzo ušli u MPO i tu bili punih 6 godina dok se nije desilo to čudo. Nemoj si predbacivati i misliti kako te Bog kažnjava, ponekad se loše stvari događaju i dobrim ljudima to je jednostavno tako.
Meni je puno pomoglo to što sam se uključila na ovaj forum, mnoge drage ljude sam i upoznala i vidjela da nisam sama u tim problemima...

[Mury]

linalena, itekako svi znamo kako se osjećaš...i ja sam imala faza od živčanog sloma, pesimizma i beznađa koje je trajalo bez prestanka po godinu-dvije...a onda kada se potpuno slomiš, misliš došao si do zida, dođe nekakva tračak nade, pomolim se Bogu ako mi već ne daje dijete/djecu da mi barem dadne snage da se mogu nositi...i zbilja sam čini mi se vremenom ojačala, što me više satiralo, ja sam jačala...I najvažnije da imaš potporu muža ( ja hvala Bogu imam), a onda je sve lakše...i jednoga dana bit će nagrada prekrasna, puno ćete više znati cijeniti i veseliti se vašoj djeci od onih koji su do njih došli bez muke, pa i ne znaju točno kakv je to dar imati djecu...
Drži mi se, i javljaj kako napredujete

[pipi73]

linalena, itekako svi znamo kako se osjećaš...i ja sam imala faza od živčanog sloma, pesimizma i beznađa koje je trajalo bez prestanka po godinu-dvije...a onda kada se potpuno slomiš, misliš došao si do zida, dođe nekakva tračak nade, pomolim se Bogu ako mi već ne daje dijete/djecu da mi barem dadne snage da se mogu nositi...i zbilja sam čini mi se vremenom ojačala, što me više satiralo, ja sam jačala...I najvažnije da imaš potporu muža ( ja hvala Bogu imam), a onda je sve lakše...i jednoga dana bit će nagrada prekrasna, puno ćete više znati cijeniti i veseliti se vašoj djeci od onih koji su do njih došli bez muke, pa i ne znaju točno kakv je to dar imati djecu...
Drži mi se, i javljaj kako napredujete

Veliki potpis i poljubac.....

[barbi26]

Lenalena, ja ti prvo želim da ti se što prije ostvari san i životna želja, jako si simpatično to sve napisala.
imam jako puno prijateljica, uglavnom sam ih upoznala ovdje na forumu i mogu ti reči da smo sve dobile svoje smotuljke, iako su neke imale zbilja teške dijagnoze. Zapravo ja osobno ne poznajem nikoga tko je išao u postupke a da na kraju nije i zatrudnio. pa mi se iz moje perspektive čini da je malo, malo onih koji zbilja nikad ne uspiju, tak da... nije sve tako crno.
znam da je strpljenje ponekad najteže ali doći će, bit će...
dobro je da ste krenuli s pretragama puno je lakše kad se otkrije uzrok. Mi smo bili u braku 2g, u početku nismo ni planirali odmah bebu, nakon godinu dana nezsštićenih odnosa se ništa nije dogodilo, nije me to baš boljelo, ali sumnjala sam da nešto nije ok... napraili pretrage otkrilu do čega je, i eto imali smo sreće pa nam je uspijelo od prve! sad nam za drugo ide malo teže, ali znam da će biti...

Uspijet ćete vjeruj u to!

[Sandra1971]

linalena to što osjećaš nije ni jadno ni sebično, već ljudski....
ne brini se, uspjet ćete... nitko te ne kažnjava, ne brini se... pa ja sam se udala s 38, a s 41 krenula u MPO i još se nadam da će sve dobro završiti
vidi koliko je ovdje žena, muževa, sudbina, dijagnoza.... nisi sama... super da ste krenuli s pretragama, vidjet ćeš da ćeš uskoro pisati ovdje kao trudnica sretno!!!!

[snelly85]

ne znam je li ovo dio foruma na kojem se mogu izjadati pošteno ženam koje će me razumjeti. ako nije - molim admina da me prebaci. nisam vična forumima, prvi put sam se logirala na forum ikakav, pravila ne znam. a ne da mi se čitati jer od plakanja vidim dvostruko.


dakle, godinu dana pokušavamo ostati trudni. znam da godina dana nije vječnost, znam da ljudi pokušavaju godinama... ali znate kako je... moj problem mi se jutros čini kao najveći. sebično? znam. jadno? znam.

nekako sam se do jučer nosila s tim. trudiš se, radiš na tome, menga dođe, pa sve opet. svi ti govore - doći će kad se najmanje nadaš. a ne možeš se najmanje nadati. svaki put nakon plodnih dana nesvjesno svaki polusimptom pripisuješ trudnoći, pa biraš ime, preuređuješ u sebi sobu za dijete, upisuješ ga u vrtić, plešeš s njom/njim po kući... menga dođe. oplačeš. sabereš se i ajmo dalje.

ali jučer me dotuklo. Uskrs, novi početak, blabla i u 9 ujutro ti jedna prijateljica javi da je trudna... nakon 2 mjeseca pokušavanja. osjetiš nešto - zavist, ljubomoru, tugu... sretna sam zbog nje...ali zašto to nisam i ja?!
oplačem. i ajmo dalje.
navečer zasnaš da je i druga trudna. a ona nije baš ni htjela dijete zbog karijere, love,...
i slomim se. doslovno sam imala mini živčani slom.
probudim se jutros jednako slomljena, ukomirana... cijelu noć sanjam trudne žene, djecu, sebe kako ih gledam...

čekali smo godinu dana, da bude službeno, tako da sad krećemo po uputnice pa na preglede... i muž mi govori - de budi optimistična. ali ja ne mogu. ne mogu više se nadati, ne mogu pozitivno razmišljati... ne mogu 28 dan otići na wc i vidjeti da sam dobila mengu i da opet nismo uspjeli...

kako da se saberem?
gdje pronaći pozitivu?
imam 32 godine i sad stalno razmišljam o tome. 32!!! moja mama je 3 djece imala do 30e!!! troje!!!
u braku smo godinu i pol, u vezi 5. sad razmišljam o tome kako sam trebala odmah prvu godinu se udati... možd me sad gore Onaj kažnjava jer sam čekala...

žao mi je što sam vas zagnjavila, ali morala sam se nekome izjadati...

Draga,naša situacija je vrlo slična.Jako mi je poznat osijećaj razočarenja kad se trudiš,a ipak te neće.I meni govore opusti se,bit će,bude...bla bla bla..Meni to užasno ide na živce jer to sve govore žene koje imaju djecu,kojima se trudnoća desila slučajno .Ni jedna od njih ne zna kako je to čeznuti,moliti i željeti dijete.Ni jedna ne zna da nemaju svi sreće da upali od prve,ne razumiju nadu kad pokušavaš mislit pozitivno i tugu kad se sve izjalovi.Ja razumijem te osijećaje jer se i sama tako osijećam,nemoj misliti da si sebična,istina ima i puno onih koji se godinama bore ali na kraju krajeva svakome je njegova bol i nesreća najveća.Meni je pomoglo pričanje sa dragim,sluša me podupire i iako se jako trudi ipak ne može u potpunosti razumijeti.Muškima je to sve nekako jednostavnije nema puno očajavanja,bude drugi put.Da barem i ja tako mogu razmišljat,ja kad vidim da sam dobila sva sam jadna,tužna,ljuta.Dobro da si svratila na ovaj forum,tu ćeš naći podršku i razumijevanje,savjete,naći ćeš rame za plakanje.Meni je ovaj forum puno pomogao.Evo i ja se bacam na pretrage i kod specijalista pa ćemo vidjet.Želim ti sve najbolje i svima nama želim da napokon dočekamo taj plus

[amyx]

Draga ja sam sa svoji mužem 15 godina, od toga u braku 8. Naše srecice jučer su navršile 3 mjeseca nakon 7 godina borbe. Bitno je da krenete na pretrage i ne odustajte...isplati se sav trud