Paničan strah od životinja

[Andro-gen]

p ima 3 godine i oduvije se bojala pasa. uhvati je panika, bježi, zaobilazi ih u najširem krugu. sad ih je i počela sanjati. ima more ponekad (u zadnje vrijeme, plače jako). bilo bi razumljivo da je imala traumu, neugodnih iskustava i sl., no ovo je stvarno nešto čudno. pazili je kao kap vode na dlanu i doista ne znam odakle taj strah od pasa, životinja općenito. netko sličnih problema ima? mislim da je malo prerano za psihologa, a i bila je po drugom nekom pitanju i sve je ok (po tom drugom nekom pitanju).

[Audrey]

Kažeš, životinja općenito? Velikih, malih, odraslih, mladunčadi,...?
Da ju probate postepeno dovoditi u blizinu nekih malih mačića, malih vrsta štenaca, pilića,... ono, tek progledali mačić, koji još ne grebe i grize u igri, da ga prvo neko vrijeme gleda, pa onda podraga, pa uzme u ruke...
Probaj izolirati što je to što joj smeta, je li to veličina, jesu li to zubi, nokti, je li to uopće išta realno. Možda je u nekom crtiću ili reklami vidjela slatku malu životinjicu kako npr. odjednom duplo naraste, pokaže zube od pola metra... klinci u toj dobi možda ne kuže da je to nerealno.

[Andro-gen]

kvalitetan odgovor odri, no sve sam probao, vjeruj pa i razmišljao kao i ti, napravio kako si rekla. i postepeno privikavanje, i priče, i ovo i ono, no way. nekako se odvaži podragat peseka bojažljivo, onda trepne, zaboravi da ga je dragala i opet strah. kao da je urođeni neki strah. nitko je nikada nije strašio psima, nasilja nema uopće u bizini nje, nije definitivno vidjela kako izgleda ugriz psa, kao da je pod staklenim zvonom živjela. ne voli životinje uopće. prvo sam mislio da je dodir dlake taj, no onda sam donio zečji rep koji draga. ispočetka se bojala i velikih plišanih igračaka, no otkako razlikuje igračke od neigračaka, pesova se boji i malih i velikih.

[zasad skulirana]

meni u startu palo na pamet da je problem u ovom "pazili je kao kap vode na dlanu" tipa da bi joj u parku vikali da se makne i pazi od pasa u prolazu sto cesto cujem od roditelja... ono dijete krene prema zivotinji a roditelji:ne,pazi,fuj sporko,bolesno itd .....
no vidim po 2gom postu da nemate taj stav...

imam prijateljicu koja sa svojih 40g jos uvijek ima panican strah od macaka!nikad nije imala neugodno iskustvo ali taj neki iracionalni strah je prisutan....
ako ce meni doci u posjet obavezno svog macka moram negdje zatvorit da ga ne vidi....jednom smo bili u nekoj konobi i ja sam joj u sali rekla:eno macke a ona je u panici viknula gdje,gdje i popela se na stolicu! bas je imala prestravljen izraz lica....

[Audrey]

Moj se sin boji pasa i buba.
Pasa mi je jasno zašto, s jednim psom je imao traumatično iskustvo kad je bio baš negdje oko 3 godine. Odraslih pasa se svih boji, pa bili oni maltezer veličine, a štenaca uglavnom ne, čak će ih i podragati. Dakle, on smatra da mu opasnost prijeti od odraslih pasa.
Zašto se boji buba, e to ne mogu ni sa čime povezati. Zna tako zavrištati kad vidi voćnu mušicu, čovjek bi pomislio da je tigra vidio, i baš bude sav ustrašen dok ju ne izbacim iz prostorije. Njemu su u istoj kategoriji stršljeni, smrdljivi martini, komarci, čak i bubamare. Jednom sam imala bubamaru na ruci i gledao je kako se kreće po meni i čak je na moj nagovor pružio prst da se njemu popne. Izdržao je čak sekundu, a onda me molio da ju maknem. Tu definitivno nije stvar u tome je li taj kukac opasan ili nije, hoće li ga ugristi ili neće, pa prema tome ni moja uvjeravanja 'neće ti ništa', ili ukazivanja 'gle kako je krasna' definitivno mu ništa ne znače.

[Tiziana]

Ja sam se cijelo djetinjstvo stravicno grozno bojala psa. Dobro se toga sjecam. I moje opcenito prvo negativno zivotno iskustvo i prva trauma je iz druge godine zivota kad se neki pas htio igrati samnom i srusio me na pod. Mojima je cak nevjerojatno da se ja toga sjecam jer sam bila jako mala (situaciju pamtim,osjecaje i napad, no ne pamtim gdje ni tko je bio prisutan). Tek pocetkom srednje skole je to pocelo popustati, i sad nemam nikakvu nelagodu od pasa (osim kad sam s djetetom a oko mene se suljaju neki rotvajleri ili oni psi za borbu).

[leptirići]

ja imam 30 god. i panično se i dan danas bojim psa, a ni mačka mi nije draga, nemem pojma zašto, al tako mi je oduvijek, nije mi bitno jel mali ili veliki pas, pokraj svakog se osjećam nelagodno, ruke mi se znoje, počmem se tresti, pa i ako je na udaljenosti od par stotina metara od mene, grozan osjećaj, kumovi mi imaju pekinezera i žena ga svaki put mora zatvorit na balkon, ali ja i dalje nelagodno sjedim kod nje i pijem kavu, iako pas ne može do mene, kad sam se udala muž je imao ogromnog psa, jedno 80kg je imao, pas je živio dvije godine od kad smo se mi oženili i ja u te dvije godine nisam nikad smjela izać sama van, niti mi je itko smio doć ako sam bila sama doma jer ga nisam smijela uvest kroz dvorište, rodila sam malog, sa malim koliko puta nisam izašla van, jer je muž radio, a pas je uvije ostao u dvorišt odvezan, u glavnom strahota, preporodila sam se kad je pas uginuo(možda ružno zvuči i oprostite, ali ja sam čak razmišljali i o odlasku od muža), Jer oni u kući nisu nikad shvaćali kako se ja panično bojim, samo su vikali neće ti ništa, ali jednostavno čim vidim da mi je pas neki u blizini, ja sam "gotova", tako da i danas i moje dijete od 3,5 god. se isto boji, jer ja ga drugačije nemogu niti "odgojiti"da nema strah prema psima.
soory na dugačkom postu

[leptirići]

ja imam 30 god. i panično se i dan danas bojim psa, a ni mačka mi nije draga, nemem pojma zašto, al tako mi je oduvijek, nije mi bitno jel mali ili veliki pas, pokraj svakog se osjećam nelagodno, ruke mi se znoje, počmem se tresti, pa i ako je na udaljenosti od par stotina metara od mene, grozan osjećaj, kumovi mi imaju pekinezera i žena ga svaki put mora zatvorit na balkon, ali ja i dalje nelagodno sjedim kod nje i pijem kavu, iako pas ne može do mene, kad sam se udala muž je imao ogromnog psa, jedno 80kg je imao, pas je živio dvije godine od kad smo se mi oženili i ja u te dvije godine nisam nikad smjela izać sama van, niti mi je itko smio doć ako sam bila sama doma jer ga nisam smijela uvest kroz dvorište, rodila sam malog, sa malim koliko puta nisam izašla van, jer je muž radio, a pas je uvije ostao u dvorišt odvezan, u glavnom strahota, preporodila sam se kad je pas uginuo(možda ružno zvuči i oprostite, ali ja sam čak razmišljali i o odlasku od muža), Jer oni u kući nisu nikad shvaćali kako se ja panično bojim, samo su vikali neće ti ništa, ali jednostavno čim vidim da mi je pas neki u blizini, ja sam "gotova", tako da i danas i moje dijete od 3,5 god. se isto boji, jer ja ga drugačije nemogu niti "odgojiti"da nema strah prema psima.
sorry na dugačkom postu

[leptirići]

ja imam 30 god. i panično se i dan danas bojim psa, a ni mačka mi nije draga, nemem pojma zašto, al tako mi je oduvijek, nije mi bitno jel mali ili veliki pas, pokraj svakog se osjećam nelagodno, ruke mi se znoje, počmem se tresti, pa i ako je na udaljenosti od par stotina metara od mene, grozan osjećaj, kumovi mi imaju pekinezera i žena ga svaki put mora zatvorit na balkon, ali ja i dalje nelagodno sjedim kod nje i pijem kavu, iako pas ne može do mene, kad sam se udala muž je imao ogromnog psa, jedno 80kg je imao, pas je živio dvije godine od kad smo se mi oženili i ja u te dvije godine nisam nikad smjela izać sama van, niti mi je itko smio doć ako sam bila sama doma jer ga nisam smijela uvest kroz dvorište, rodila sam malog, sa malim koliko puta nisam izašla van, jer je muž radio, a pas je uvije ostao u dvorišt odvezan, u glavnom strahota, preporodila sam se kad je pas uginuo(možda ružno zvuči i oprostite, ali ja sam čak razmišljali i o odlasku od muža), Jer oni u kući nisu nikad shvaćali kako se ja panično bojim, samo su vikali neće ti ništa, ali jednostavno čim vidim da mi je pas neki u blizini, ja sam "gotova", tako da i danas i moje dijete od 3,5 god. se isto boji, jer ja ga drugačije nemogu niti "odgojiti"da nema strah prema psima.
sorry na dugačkom postu

[jelena.O]

i moj mali se boji životinja koje su na manje od 2m od njega, one koje su daleke su mu simpatićne, i moji veliki su bili takvi, ali su s odrastanjem i to prerasli.

[trampolina]

Nisam imala iskustva s paničnim strahom kod djece. Moji su se doduše bojali pasa, mačaka, paukova, puževa...
Nisam nikad forsirala, gnjavila (podragaj, neće ti ništa, vidi ga kako je sladak,..)
i skoro sve su uspješno prerasli.

I nekako bi nastojala iskoristiti priliku pa popričati o osjećaju koji takve beštijice izazivaju.

[Peterlin]

Nismo svi životinjoljupci, ali bitno je osloboditi dijete paničnog straha. Moj stariji se bojao pasa sve dok nije igrom slučaja dobio dovoljno vremena da jednog psa (susjedovu kujicu) malo pomalo dobro upozna, odnosno da se više puta druži s istom životinjom. Ta pesica je bila beba kad je došla susjedima u kuću i to je vjerojatno bilo drugačije nego kad je u pitanju odrasla životinja. Sad ga ta pesica obožava (ima ona već 5-6 godina). Stalno u kući imamo za nju pesje kekse - zasužila je! Jako nam je dobro došla da se uz nju dijete oslobodi straha. Nismo činili ništa, samo smo ih puštali da se druže od malih nogu više puta tjedno/mjesečno. Od tada se naš stariji manje boji ostalih cucki, ali mislim da nikad neće biti kao mlađi mu brat koji se od malih nogu spontano i bez ikakvih problema družio i s cuckima i mačkama.