 |
|||
Moj je impulzivan i agresivan i pravo je umijece to iskontrolirati. Ali svaki put kad bi ja bila "gora" prema njemu on je jos "gori" prema svima oko sebe. Da ga pocnem tuci on bi bio nemoguce dijete. Zato se drzimo odgoja bez batina, jer znam da bi tek onda vrag odnija salu
Al pravila neka postoje, granice postoje, ne moze cinit sto pozeli! Al sam pocela bas puno vikati u zandnje vrijeme, bojim se sama sebe.
Posljednje uređivanje od S2000 : 08.04.2013. at 10:54
I zaboravih, teze cipelice su odlicne i vrijedne promisljanja.
Nego, kad sam čitala taj članak (nakon hrpe sličnih) nametnula mi se jedna zanimljiva misao. Da se djeca danas rađaju sa nekih jakim osjećajem vlastite vrijednosti i da nas sve glasnije tjeraju na preslagivanje nas samih i načina na koji ih odgajamo. Odnosno da situacija u kojoj jesmo (problemi u školi, nasilje i sl.) nije samo odraz društvenih trendova, stanja u društvu, nego da baš dolaze generacije koje se rađaju sa tim snažnim karakterima koji nas tjeraju da se suočimo sa problemima.
ja se sve vise i vise cudim i iscudavam, sto sve ljudi pisu i mogu pisati po novinama.
da napises clanak u kojem pokazujes elementarno nepoznavanje materije, meni je ..
a meni je to seni, na zalost, postalo normalno.
I meni je svakodnevno. Naše su novine pune površnih, pristranih, nepotpunih, prenapuhanih priča.leonisa prvotno napisa
Trgovkinja, ekonomski referent (sss), monter centralnog grijanja, turisticki radnik, inokorespondent.... znas li sta je ovaj niz? Neka od zanimanja ne bas beznacajnih novinara. Ako zelis biti odvjetnik moras zavrsiti pravni fakultet, biti pripravnik potom polagati pravosudni itd. Ako hoces biti noviar uglavnom ne moras diplomirati novinarstvo da bi se bavio tim poslom. Pa ti zakljuci.
(@Balarosa doista bi mi bilo zanimljivo cuti tvoje zasto, ako naletim na tebe i temu nazociti cu istoj)
Joj, pa i novinari su nekad bili djeca. Mora se je sve to do odgoja.ja se sve vise i vise cudim i iscudavam, sto sve ljudi pisu i mogu pisati po novinama.
da napises clanak u kojem pokazujes elementarno nepoznavanje materije, meni je ..
Joj, pa i novinari su nekad bili djeca. Mora se je sve to do odgoja.
Kad već pričamo o popustljivom odgoju... Meni uopće nije čudno vidjeti dijete do 3 god ni da šara posvuda, ni da vadi krastavce iz staklenke, ni da udara, niti bilo što od ovoga što ste nabrojale. To je malo dijete koje ne zna, reagira impulzivno, istražuje i tek treba naučiti do koje granice može ići, što se smije, a što ne. Zato mi je malo glupo reći za dijete te dobi da je neodgojeno. Da to isto radi dijete od 5 god, e tek bi onda mogli govoriti o neodgoju.
Ma s 3 godine kuže i te kako
Pa reći da je neodgojeno je možda pretjerano. Ali pitanje je što roditelj radi u tom trenutku ako to dijete radi u nečijem tuđem domu. Imalo ono godinu ili pet. Nije da se dijete sa pet posjedne i kaže mu se 'sad ću te odgojiti'. Znači, ako roditelj na to ne reagira, onda ne odgaja baš to svoje dijete. A dječja potreba da istražuje je ok. Ono što po meni treba istražiti i otkriti kad poželi šarati po tuđem zidu jest da to ne smije jer time krši granicu onog drugog. To je vrlo vrijedan istraživački rad.
a gdje je granica? u kojem to trenu odlučiš da djete više ne istražuje nego je neodgojeno?to nedostatak odgoja? jer i sa 5 godina istražuju sve i svašta. isto kao što sa tri jako dobro razumiju sve i svašta.
A meni bi to vidjeti bilo ne samo čudno, nego grozno. Tri godine pa da šara i vadi krastavce, ma nema šanse. Pa to ne radi nitko u kući. Nisu djeca glupa, shavaćaju što se pristoji, oni promatraju stariju braću, roditelje i ostale s kojima dolaze u susret. S trogodišnjakinjom se može sve dogovoriti.
Prvi put kad dijete krene raditi ono što roditelj smatra da nije pristojno ili što ne spada u uobičajeno ponašanje, treba ga lijepo upozoriti, ne vikati, ne kažnjavati, nego reći dok ga se miče da se to ne radi tako, nego ovako.
No, svaki roditelj ima svoje granice, pa tako nekome ne smeta ni penjanje na gornje ormariće u kuhinji, a nekome je to posve neprihvatljivo, pa se i djeca ponašaju onako kako vide da se mogu.
Netko je pisao da smo se prije bojali starijih. Možda je to nekome stvarno, ali je nisam nikad osjetila strah od starijih, a uvijek sam se ponašala u skladu s okolnostima. Da, i kad sam imala tri, pitala sam mamu.
Ovisi Beti. Ja se sa svojim trogodišnjakom mogu dogovoriti. Ali, nisu sva trogodišnja djeca na istom komunikacijskom i kognitivnom levelu. Pa neko dijete nauči sa 2 god, a neko sa 3 i po. I još jedan vrlo važan moment je dječji emotivni razvoj u toj dobi. Djeca se u toj dobi još uvijek ne uspijevaju potpuno suzdržati, niti na primjeren način pristupiti onome što ih zanima. Većinom reagiraju jako impulzivno. Tako dijete u toj dobi možda 10 puta uđe u dućan i bude super pristojno. 11. put uđe u dućan, i iako zna kakva su pravila ponašanja u dućanu, ne može odoljeti da se ne baci na zemlju jer ne može dobiti igračku koju je jako poželjelo. Starije dijete bi već trebalo biti socijalno i emotivno zrelije i smirenije, i već bi mu manire pristojnog ponašanja trebale biti automatizirane.
Istina, nezna, zato je na roditelju da reagira, meni to nije bio normalan prizor sve da mi je i majka sama donjela tu staklenku u goste. Da se razumijemo, ne krivim dijete, krivim majku koja ne reagira sva isprepadana mogućim traumama, emocionalnim hendikepima i dalje da ne nabrajam. Nikako nisam za to da se dijete udari po guzi, ali maknuti staklenku na neko neuočljivo mjesto i istrpiti nekoliko suzica uz zagrljaj meni se čini prihvatljiva opcija.
sirius
Da se malo vratim na ono-"agresija stvara agresiju". Daklem, dječica koja se vole tući i koja su malo življa po tom pitanju, ako sumala, to ne mora značiti ništa. Najčešće i ne znači jer svi mi znamo da skoro svako malo dijete prolazi kroz tu tučarošku fazu. Ali dijete kojeg se tuče od strane roditelja, ono, pod normalno kad napravi nešto krivo..od tog djeteta možeš očekivati da će tući druge i da će mu to biti normalan model ponašanja. A u svezi glede ovog svega drugoga što pišete, da li vi mislite da su danas djeca puno slobodnija nego prije? Da uzimaju sebi za pravo puno više nego prije? Jer ja mislim. Super je da je onako globalno sve otišlo u pravcu da se jača dječje samopouzdanje, da nisu svi mali prestrašeni likovi koji se boje zucnuti jednu rečenicu..ali nešto u čitavoj toj priči ne štima. Kako smo došli do toga da puno djece misli da imaju prava raditi baš sve što im padne napamet? Da nisu uopće svjesni odgovornosti i posljedica za svoja djela i riječi? Ja se ne sjećam u svom razredu da je bilo djece koja su vikala na učitelje, vrijeđali ih, prkosili glasno i ponižavali te iste učitelje? Danas je normalno da u svakom razredu ima jedan takav. Kako je došlo do toga?
Pa imali smo mi prkosnih vrijeđalica u razredu i ti su baš dolazili iz nesređenih, zlostavljačkih obitelji.
A s druge strane, i roditelji danas često odlaze u drugu krajnost. Ja svome djetetu nikada ne bih dopustila da se, npr. ružno obraća baki, što god moje dijete mislilo o istoj. Jer ni ja nemam najbolje mišljenje o nekim ljudima, pa ne hodam okolo vrijeđajući ih i bečeći se na njih. I kako će biti svjesni odgovornosti svojih posljedica i djela kada im roditelji ne dopuštaju da ih osjete?
Netko je nedavno na forumu pisao kako ga je dijete molilo da mu donese domaći rad u školu koje je zaboravilo - ama ne bi mi palo na pamet. Ni novac za užinu da trčim nositi 13-godišnjem klinji na odmor.
Nekako je se otišlo iz krajnosti u krajnost, eto.
Prije su se bojali.
Ja isto mislim. Danas definitivno postoje bolji uvjeti da se to sve tako može. I to nije dobro. Ali je pitanje otkud dolazi ta potreba, zašto se djeca toliko bune protiv autoriteta. Mislim da je nekad djecu bilo lakše ukalupiti. Danas ne pristaju na to tako lako. Ali društvo se mora zapitati je li cilj ukalupiti djecu ili ih učiti pravim vrijednostima. I da ne ispadnem mama iz ovog članka - koja opsesivno ispituje razloge i ništa ne poduzima - smatram da loše ponašanje treba spriječiti, ali da isto tako zaista treba razmišljati o njegovim razlozima.
Društvo se odreklo alata kojima se nekad kontroliralo ponašanje djece. Ali nije baš uvelo nešto drugo. Nije bilo spremno nositi se ponašanjem koje sada više ne kontrolira. Koliko god ja bila protiv kazne, još uvijek mislim da je bolje kazna nego ništa. Kad se ne zna za bolje.
Prije su i učitelji dijelili batine, puno stvari ne bi ni izlazilo iz razreda.
Ja sam prva zatajila mami vid nasilja na nekim satovima, ne zato što sam se bojala nego ne znam ni sama. Smatrala sam da je odrastao čovjek bog koji ne griješi i uvijek zna što radi. Danas od rođenja šaljemo drugačiju poruku djecu - nitko ne zna sve i nitko nije savršen.
Zanimljiva bi bila tema o malim agresivcima koji agresiju vuku 'iznutra', ajde nek je netko otvori (ja bi, al sam slaba s uvodnim postovima
Čitam temu od početka pa ću se najprije osvrnuti na ovaj post.Prije su i učitelji dijelili batine, puno stvari ne bi ni izlazilo iz razreda.
Ja sam prva zatajila mami vid nasilja na nekim satovima, ne zato što sam se bojala nego ne znam ni sama. Smatrala sam da je odrastao čovjek bog koji ne griješi i uvijek zna što radi. Danas od rođenja šaljemo drugačiju poruku djecu - nitko ne zna sve i nitko nije savršen.
Zanimljiva bi bila tema o malim agresivcima koji agresiju vuku 'iznutra', ajde nek je netko otvori (ja bi, al sam slaba s uvodnim postovima
Moja učiteljica od 1-4 razreda je palila šamare i vukla za uši i zulufe pod normalno. I ja sam pokupila par puta ćušku. Za stvari kao što su brisanje ploče kad nije trebalo i sl. Nikad - nikad o tome nisam rekla svojim roditeljima, bila sam prestravljena time da bih uopće mogla išta reći ikome. A i tada se na to gledalo kao na učiteljičino pravo.
Zamislite tu situaciju danas u našim školama, jel?
Slažem se s Trinom u svemu.
I još nekime tko je između ostalog, naveo i grižnju savjesti roditelja koji činjenicu da objektivno malo vremena provode s djecom, kompenziraju popustljivošću.
I dok se ne otvori novi topic, samo da pripomenem kako me je jučer navečer šokirao moj I kad je u igri sa samim sobom izgovorio i "bio si zločest i sad ćeš dobiti batina".
Da je netko sa strane slušao, logično bi zaključio da je to obrazac koji je naučio u kući, da i on kad je zločest dobije batine.
A, zanimljivo, niti on, niti itko s kim se druži (za sve vrtićke prijatelje, doduše, ne znam) ne dobiva batine kad je zločest.
A da se razumijemo, bude zločest. Mogla bih ja to nazvati istraživanjem, propitkivanjem granica, visokom razinom potreba, bilo čime, ali ustvari-to je to.
X
Pa upravo tako, nema sta trogodisnjak sarati po zidu ili rasturati krastavce po podu. Jede se za stolom crta se po papiru posjednut za svojim malim stolicem. Kad sam mu s 18 mj kupila bojice odmah sam objasnila gdje se s njima smije i sto raditi. I na svaki pokusaj drukcijeg reagira se ispravljanjem.
A ovo sto Trampolina govori je ziva istina, o nasilju od strane profesora. Kad se sad sjetim onog ludjaka iz matematike najradje bi ga sad isla tuziti svima mogucima, a ni doma nisam rekla jer nisam znala da nije u redu da se sece po razredu i nasumce bira koga ce klepiti ili vuci za usi
šarali su kroz odrastanje (doduše, nikad u tuđem stanu). objašnjavali smo, ljutili se, sklanjali olovke.... najmlađa ima 4 godine i već dugo to ne radi. u gostima odu u dječju sobu ( ako je ima) i ne vidim ih do polaska. nikad nisu napravili nikakvu štetu. prije odlaska svi pospremaju igračke na mjesto.
obožavamo ići prijateljima s djecom i obožavamo kad nam dolaze prijatelji s djecom.
naravno da odgoj nije gotov, al odgoj vezan uz flomastere i bijele kutne garniture u gostima bi trebao biti gotov do pete
dobro, oknaravno da odgoj nije gotov, al odgoj vezan uz flomastere i bijele kutne garniture u gostima bi trebao biti gotov do pete
ja bih rekla i do treće
odnosno, do onoga uzrasta u kojem se dijete već kod kuće s time sretalo
ja mislim da se moje starije dijete nije do druge godine susrelo s flomasterima; tko bi to kupovao dvogodišnjacima.
Ja čak mislim da to ne mora imati puno veze s time je li se dijete s određenom potencijalno 'zez' stvari susrelo ili ne. Moj B je doma imao komad zida po kojem se smijelo šarati. Nije mu nikad palo na pamet da to radi negdje drugdje. Da je onaj kod koga smo u gostima rekao da i on ima komad zid za šaranje, to bi bilo ok, sve drugo je neprihvatljivo. Isto tako naš gostoprimac bi mogao imati neku spravu koju samo on ima, a mi ju nikad vidjeli. Mora dijete znati da se ne igra s ničim što mu ovaj nije dao da za igru i prema pravilima koje je ovaj odredio (mada i naša pravila doma bila drugačija). Da ne kažem da malo dijete stvarno mora biti pod nadzorom i meni osobno je nezamislimo drugačije.
Je, kad tak kažeš, istina jenaravno da odgoj nije gotov, al odgoj vezan uz flomastere i bijele kutne garniture u gostima bi trebao biti gotov do pete
Evo, Cvijeta je shvatila moj pointJe, kad tak kažeš, istina je
Nemam bas neko dugotrajno i kompleksno roditeljsko iskustvo, ali evo upravo citam Searsovu AP knjigu. I ta svakako nema veze s vec istrosenim pogresnim shvacanjem AP-a. Ono, nikakve veze. Ali jasno mi je da netko tko polovicno cita, ili mu opcenito citanje s razumijevanjem teze ide, moze procitati bilo sto.
S druge strane imam iskustva kao novinarka... pa sam zbog tog iskustva odlucila da to vise ne zelim biti. Sad vec godinama dodajem jos svastanesto na taj prvi zavrseni faks, samo da se mogu maknuti iz te kaljuze. Bljuv.
Ova tema mi je malo evocirala uspomene... Očito sam ja u jednoj fazi svog života bila "čudovište"
Ne sjećam se koliko sam godina imala, bila sam dosta mala…
Moler je sjeo popiti kavu s mojima u pauzi farbanja kuće, ja sam uzela bojice i išla ukrasiti zidove, koji su mi bili "sterilni"
Zavidim svima koji dvogodišnjake mogu ostaviti da se sami igraju.
Moji dečki su to uspjeli tek prošlo ljeto (5 i 3), i to radi starijeg. On je naime tek tada počeo stjecati kakvu-takvu samokontrolu. A pričamo, radimo, objašnjavamo... općenito nemam problema s granicama.
Tako da je generaliziranje jedna vrlo gadna stvar.
Ali mi zato sve te AP stvarčice dolaze na naplatu, imam prepreprekrasnog predškolca.
O mislim Trininoj priči susreta s malim agresivcem - friška sam roditeljka, ne znam što mi iskustvo vlastitog roditeljstva donosi (naravno da bi mi ovakav napad na moje dijete ostavio gorak okus i ne bi mi bilo svejedno), no i mm i ja smo radili s dječicom i susretala sam (smo) se s malim agresivcima i naizgled neodgojenom djecom. Priznam da i takvih ima, kako odraslih tako i njihovih potomaka. Ne bih osuđivala (uvijek) roditelje, niti situaciju pravdala popustljivim odgojem. Bilo je situacija sa puno dubljim problemima. Djeca se na različite načine nose sa svojim, naizgled benignim traumama (koje ne moraju doživjeti u svoja četiri zida, a i mogu - imala sam malog agresivca koji se na taj način nosio sa gubitkom tate, drugog koji je loše podnosio poslovna putovanja tate), a bilo je i slučajeva težih karaktera gdje su isti ti roditelji odgojili krasnu, pristojnu i finu drugu svoju djecu. Jednostavno se ne znaju snaći i nositi sa takvim djetetom. Najlakše je rješavati i odgajati tuđu djecu.
Posljednje uređivanje od palčica : 08.04.2013. at 21:27
Na temu saranja - moji imaju bijelu magnetnu plocu na zidu i pastelne bojice kojima mogu sarati po njoj. I naravno, iako pretezno se drze pravila da se tamo sara desilo se da se malo zanesu pa predju na zid pored ploce ili pod, srecom to se stvarno lako brise sa carobnom krpom. No neki dan smo shvatili da je junior (1,5g) posarao pastelama nas LCD, a nitko nema pojma kad mi je to uspjelo... Srecom TV-u nije nista.
A za flomastere koji se navodno mogu oprati - ima ih starija u vrticu i sad fino ima lijepo posarane majci jer dio tih fleka nikada nije izasao van. Tako da ja nisam uvela flomice u upotrebu kod kuce, imaju pastele i imaju hrpu drvenih bojica, ne vidim cemu jos i flomasteri.
Posljednje uređivanje od sillyme : 10.04.2013. at 07:18
mikka, moj sin je lizao prašinu. želudac mi se je okretao. nikakvo 'ne' nije pomagalo. uzrok je bio nedostatak željeza u krvi. čim se popravila krvna slika prestao je
hm...nije sve u odgoju i onome sto dijete nauci doma.
sjecam se kad je starija dolazila u goste baki, bakin stan nije bio babyfriendly i bilo je xy stvari na komodi koje nisu bile za diranje.
al dijete istrazuje i vidi nesto na dohvat ruke i zanima ga, pa je to uzimala. nesto je bilo krhko pa se i slomilo.
doma na komodama nije imala nista, sve sto nije bilo za nju bilo je na polici koju ne moze dohvatiti.
dijete je bilo frustrirano jer je samo slusala nemoj, to nije za tebe, a nju je sve to sareno i slatko mamilo. a ja sam bila na rubu zivaca.
s druge strane, ona je pocela crtati s nekih godinu i nesto malo mjeseci. nisam se slozila s idejom da dio zida bude njoj na raspolaganju jer sam znala da cu joj tesko objasniti da je samo taj dio zida za nju.
od uvijek je crtala samo po papirima.
a onda je jednom iz cista mira s dvije i pol posarala flomicima sebe i novi parket.
niej to nigdje vidjela. dijete je tada odlucilo da zeli istraziti.
nije nikad vise ponovila, ali je eto, u naletu inspiracije, probala.
ne zelim uopce suditi o djetetu i njegovom odgoju. u stanu mi je razumljivo da dijete nece biti svaku sekundu pod nadzorom, i ne treba, to je poznati teren, no u nepoznatoj sredini mi je malo neshvatljivo da je dijete pusteno bez nadzora odrasle osobe da moze toliko isarati zid.
kad bi nama dolazila djeca na igru, micala bi plasteline i flomice tako da do njih ne mogu bez da nas pitaju, a kada pitaju znamo sta ce raditi i da ce biti pod nadzorom. i stariji od 3g.
Posljednje uređivanje od leonisa : 08.04.2013. at 21:44
joooj ovo i mene frustrira. pogotovo kad dijete često boravi kod baka ili slično, pa već znaju što će biti. i onda 10x u minuti ne ovo ne ono!pa nek maknu stvari koje se mogu razbiti a ostave one koje smije dirati. i napomeneš usput što se smije a što ne. uštediš živce i sebi i djetetu.
i onda poslije svega kad mi kažu, primjer, taj cvijet na donjoj polici je otrovan, a stoji tu već dva mjeseca i ko zna kolko puta ga je mali dirao a ja ne znam jer nisam cvjećarka i ne volim drugome praviti reda po kući. uf
eh, da je sve u odgoju i onome što se uči doma, sva bi braća i sve sestre - bili isti
a nisu
Veliki potpis! Nemam sta puno dodati. Stvari definitivno nisu crno bijele I treba se maknuti iz svojih cipela.
Nikada mi nece biti jasno zasto neki smatraju da jedan obrazac odgoja djeluje jednako na razlicitu djecu.
Moja J jako dobro zna sti smije a sto ne smije, medutim ona ce pokusati tu granicu prijeci sto puta dok ce od prijateljice mala to pokusati 20 puta I ako ona to gleda iz svojih cipela moze jedino zakljuciti da je ona puno uspjesnija u odgoju, a zapravo se radi o dvoje potpuno razlicite djece.
Ovo je istina. Ali radi se zapravo o tome da ako tvoje dijete nešto iskušava 100 puta ili je u samo u dobi/fazi kad iskušava 100 puta, nevažno, da ćeš ti nastojati tih 100 puta biti kraj njega, a nećeš sjediti i piti kavu i ne vidjeti što tvoje dijete radi. Ili čak, slijegati ramenima ili se praviti da ne vidiš (što sam ja doživjela). I možeš unatoč tome u svim ostalim segmentima biti predivan roditelj, ali ako tako pristupaš konkretnoj situaciji, onda po meni ipak zakazuješ u tom segmentu i ne budem te baš zvala u goste. Samo to. A pored toga možeš biti majka 100 puta bolja i uspješnija od mene (ako se to uopće može mjeriti). I naravno, ne mislim pri tom na tebe, nego si 'ti' u ovom opisanom slučaju samo neka majka A, B ili C.
Sjećam se kako mi je prijateljica A pričala sa zgražanjem o zajedničkom izletu sa prijateljicom B i kako je sin ove druge radio grozne stvari uz prisutnu mu majku. Mjesec dana poslije prijateljica A je došla kod mene, žena se opustila i u tren oka potomak mi je iščupao lajsnu, bacio je kroz balkon susjedu u besprijekoran vrt, pokvario parlafon i svašta nešto. Njoj je bilo kod nas lijepo, ugodno - znam da je dobra majka, jel. Kad su otišli ja sam trudna plakala kako ne želim djecu, a mm je šutio i pio pivo na podu.
Sada spokojno spava u krevetu i naš potencijalni uništavač lajsni (no, ja znam da postoji apricot ako budemo morali drugima nakon odlaska u goste renovirati stanove).
A moje potomče se našaralo...isto dob od cca dvije do dvije i pol. I ne da mu nisam dala da šara, nego sam skrivala bojice(flomiće su tek jesenas dobili kad je stariji krenio u školu
Starijem sam jednom rekla da se to ne smije, da ima papire.
Granice se moraju postaviti, no ima različite djece. Moj manji je poput Mitovskine J, i upočetku mi je bilo jako teško slušati od mojih najbližih kako ga ne učim reda, a učim majke mi. I tako ja sada imam jedno lijepo odgojeno dijete i jednog kojeg sam razmazila, a zanimljivo puno stroža sam bila sa malim nego sa A.
neki ljudi odgajaju čudovišta ali to nema veze s rodom
nije rode bilo prije 20 godina pa sam upoznala ohohoho neodgojenaca
osim toga, što znači uopće odgoj po rodi ili bilo čemu?
mrzim svrstavanje u ladice
uopće ne znam zapravo kako neko sebe uspije svrstati u forme
zapravo me živcira to postrojavanje - naglašavanje - zajedničko spavanje, nošenje, dojenje
kao da je postalo neki must have, nešto što moraš ako misliš da te se ozbiljno doživi kao roditelja
iako ja sve navedeno radim ali iz nekog svog osjećaja iznutra, a isto tako ne mislim da me to čini boljom od mame X koja to ne radi
jedino važno u cijeloj priči jest da daješ neprestano sve najbolje od sebe, da se trudiš, učiš, da istinski mariš za svoje dijete/djecu
Ja isto ne volim kategorizaciju i davanje naziva roditeljskim stilovima jer je po meni roditeljstvo prije svega odnos između dvije osobe. Međutim, ti neki nazivi mogu biti korisni za razumijevanje teme o kojoj se govori. Pa ako ti kažem da prakticiram AP stil roditeljstva, onda znaš otprilike na što mislim. A da li to znači da i dojim i nosim i zajednički spavam, ne znači nužno. Ja recimo ne radim skoro ništa od toga više, ali ipak bih mogla reći da prakticiram AP. Tako da nije to niz alata, nego pristup koji je tim alatima olakšan. I vjerujem da ga većina roditelja koristi instiktivno kao i ti. A vjerujem da neki misle da ga moraju koristiti da bi ih se ozbiljno shvatilo kao roditelje, da si to dobro rekla. Iz toga proizađe da ga ili A) koriste pa su silno nesretni jer je to teško ako u to ne vjeruješ ili B) ne koriste i ljuti su jer misle da ih se zbog toga ne shvaća ozbiljno kao roditelje. Ali što me netko drugi ima shvaćati ovako ili onako, osim mog djeteta. To je kao da želim da me društvo shvati ozbiljno kao prijateljicu moje prijateljice ili partnericu mog partnera.
A sto napravite kad vam dva mala cudovista doista dodju u goste a mama sjedi ko fikus i blazeno gleda u to? Ili u najboljem slucaju kaze nemoj teta ce se ljutiti (i to kaze da je jedva ja cujem, mali hahar ne cuje niti da je ista izgovorila, a kamoli njemu). I onda moram ja intervenirati jer ce mi ovaj pol stana raseliti u druge prostorije, dok i moje dijete hoda za njim i drzi prediku da mu neke njegove stvari ostavi na miru. Inace bih mu roditelje cesce pozvala u goste i na rucak ali pored njihovih dvoje sinova to je stres koji si ne mogu priustiti pa ih otrpim kad mi se rodi beba, kad netko ima rodjendan i protokolarni minimum prihvatljivosti
ja porazgovaram s djetetom. lijepo, ali i uvjerljivo. ne obracam se mami ili tati, ne okrecem ocima, te pokusavam ne biti u modu (ah koji grozni roditelji, a prefise sam fina da im to kazem)
ja se ufuram u mod: dijete radi u mojoj kuci nesto sto je meni neprihvatljivo. kako da to rijesim? koncentriram se na to da porazgovaram s djetetom / sprijecim ga / usmjerim na nesto drugo / maknem ono sto je "predmet zudnje".
ne biste vjerovali, ali to funkcionira.
bonis je sto nema ni zle krvi izmedu roditelja i mene. (ok , sigurno ima roditelja kojima je to neprihvatljivo, ali ovi iz mog kruga, su to prihvatili)
vjerojatno je vazno i to, da je djecu ne promatram (u tom kontekstu) kao neodgojene divljake, (mada ne dvojim, da mozda ima i takvih), nego narosto kao djecu.
moja se cura i nasarala po zidovima, i pentrala po stolu i posvuda, i hendlala uredaje, listala knjige...itd - kod nas doma, naravno.
isto tako je od rane dobi razumijela, a mi smo je tome ucili, da u razlicitim kucama vaze razlicita pravila (koja nisu u vecini slucajeva bolja ili gora, nego naprosto drugacija). ja isto mislim da je saranje ili nesaranje zidova u vlastitoj kuci neutralno, dakle ni dobro, ni lose, ovisi o tome sto roditelji dopustaju. bitno je ito, da je sam ja ta pravila u drugim kucama takode dozivljavala neutralno. ona je to zaista jako brzo skopcala, i sve je funkcioniralo jako ok.
zapravo je bilo vise problema sa bakama, jer su one tu situaciju koju sam ja curi objasnjavala: kod nas doma mozes, kod bake ne mozes jer je to njoj neprihvatljivo / ne voli / smeta joj, dozivljavala na nacin kao da je ona nekako "losija", jer recimo ne voli pentranje po stolu.
trebalo je vremena dok smo je uvjerili da niti mi, niti dijete ne mislimo da su njena pravila losija ili bolja. naprosto su njena, a nasa su nasa.
tako da je dijete taj "pluralizam" pravila prihvacalo i razumijelo bolje i lakse, nego bake ili neki odrasli.
Posljednje uređivanje od seni : 09.04.2013. at 11:43
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
