"... odgajamo mala čudovišta"

[cvijeta73]

ja porazgovaram s djetetom. lijepo, ali i uvjerljivo. ne obracam se mami ili tati, ne okrecem ocima, te pokusavam ne biti u modu (ah koji grozni roditelji, a prefise sam fina da im to kazem)

ja se ufuram u mod: dijete radi u mojoj kuci nesto sto je meni neprihvatljivo. kako da to rijesim? koncentriram se na to da porazgovaram s djetetom / sprijecim ga / usmjerim na nesto drugo / maknem ono sto je "predmet zudnje".
ne biste vjerovali, ali to funkcionira. odnosno funkcioniralo je , jer mi je cura sad vec velika.
bonis je sto nema ni zle krvi izmedu roditelja i mene. (ok , sigurno ima roditelja kojima je to neprihvatljivo, ali ovi iz mog kruga, su to prihvatili)

vjerojatno je vazno i to, da je djecu ne promatram (u tom kontekstu) kao neodgojene divljake, (mada ne dvojim, da mozda ima i takvih), nego narosto kao djecu.

moja se cura i nasarala po zidovima, i pentrala po stolu i posvuda, i hendlala uredaje, listala knjige...itd - kod nas doma, naravno. naravno zato, jer je to nama bilo ok. (nije skoro nikada nista pokvarila, osim jednu kazetu - logicno htjela je vidjeti kakva je to traka unutra. a mi smo joj uvijek objasnajvali kako sto radi, i sto se kako hendla)
isto tako je od rane dobi razumijela, a mi smo je tome ucili, da u razlicitim kucama vaze razlicita pravila (koja nisu u vecini slucajeva bolja ili gora, nego naprosto drugacija). ja isto mislim da je saranje ili nesaranje zidova u vlastitoj kuci neutralno, dakle ni dobro, ni lose, ovisi o tome sto roditelji dopustaju. bitno je ito, da je sam ja ta pravila u drugim kucama takode dozivljavala neutralno. ona je to zaista jako brzo skopcala, i sve je funkcioniralo jako ok.

:

x