Jučer sam čitav dan bila šutljiva. U tolikoj mjeri, da niko nije mogao da ne primjeti, ukućani, raja sa rekreacije, brat preko telefona. Da li pravda/dobro pobjeđuje na kraju? I kada je kraj, ako je odgovor DA? Kako se nositi i kako djecu odgajati ako je odgovor NE ili PONEKAD?
Vjerujem da trebaš biti vrijedan, moralan, strpljiv, snalažljiv, ali nikada na štetu drugih, i da će ti se ciljevi ostvarivati. Vjerujem u pravosudni sistem, u obrazovanje, u građansko društvo. I šta mi se dešava?! Čujem jučer, jedna djevojka, komšinica moja, iz tajkunovske porodice, dobila posao u državnoj instituciji. I nije to toliko bitno, da ja nju ne znam, jedva završila srednju školu, upisala ekonomiju, i studirala 10 godina, diplomirala, i odmah posao snova. Zabavlja se sa momkom čiji otac je lopov, onaj prikriveni, u roze košulji i skupom odjelu, sve su stekli prevarom, i dalje to rade, i svi to znaju, i opet narod želi da bude "dobar" sa njima, isti taj narod, koji je prevaren i izigran. I gledam slike neke njihove zabave, svi sređeni, sa osmjesima, sve lopovi, nepismeni, neuki, spremni uraditi sve za novac. I oni su glavne face, ljudi im se klanjaju, njenom ocu nije bilo dosta što su Bogznakako došli do bogatsva, već eto, valja steći i ugled tim nekim školovanjem, i mjesto u društvu tim nekim zaposlenjem.
S druge strane ulice, djevojka, vršnjakinja ove moje iz priče, treba da magistrira, pametna, vrijedna, usput je i osobni trener, roditelji skromni i čestiti, uče je da strpljenje nije mana, nema posla, i male su šanse da ga dobije. Nema auto, traži ljubav, nikada sebi ne bi dozvolila da joj životni suputnik bude neko iz tajkunovskog miljea, traga za posebnim, i vjeruje da će njeno vrijeme doći.
I tako, svi mi gledamo šta nam se dešava u tim našim malim sredinama, nadamo se da će proći, ali ne prolazi, i sve je gore. i nekako sam mogla biti ponizna ja, ali kako ću kada moja djeca dođu na red, kako da šutim o nepravdi, kako da dopuštam da loše i zle stvari vladaju mojim životima?
Uvijek je bilo bogatih i siromašnih, lopova i poštenjačina, ali nikada se toliko nisu miješali, u tolikoj mjeri da imaš samo 2 izbora : ili biti usamljen i živjeti svoje principe, ili biti dio zajednice, i progutati ponos i sve ono što te odvaja od njih.