u osamdesetima moja je obitelj živjela na golom betinu, spavali smo na daskama, gorila je samo jedna žarulja, more sam vidjela sa 13 godina, a moji roditelji su radili od jutra do mraka (i mi često s njima). nikada nismo bili siromašni jer se oni nisu tako osjećali niti su ikada komentirali to što drugi žive bolje. danas znam koliko smo malo imali. kuću su napravili, djecu su podigli.
iako su tada mislili da je najvrijednije što nam ostavitljaju kuću, to nije tako ispalo.
matrijano gledano najveća ostavština nam je motivacija. nas četvero, završili u roku, jako dobri u struci, nitko ne živi s roditeljima.
iako danas moja obitelj daleko bolje živi, brine me što mi djeca odrastaju u društvu u kojem su se vrijednosti pogubile.
važni parametra za razvoj moje motivacije bili su vrijednosti roditelja( i društva) i stalna borba.