priznati da sam u drugom životu, a to je onaj dio života prije stavljanja mališana na siku, bila jedna od onih koja je bila za dojenje, ali do neke razumne granice (čitaj godinu dana) jer sam bila mlada, zelena i u nikakvom kontaktu s ikim tko je dugo dojio dijete ili ga trenutno doji.
onda je došao blaženi trenutak i sad ne mogu zamisliti da ga ne dojim do daljnjega, iako je Roda super, moram reći da ona nije odigrala presudnu ulogu, tj. ikakvu ulogu u mojoj odluci da dojim dok ide. nekako sam si zabrijala u glavi da ću dojiti dok on ne odluči da je prerastao sisanje :D sad je mali sisofil i neka je, prava je mala maza, kad vidi siku široko otvori usta, namjesti ručice i sprema se za hvat. u majicu je počeo zavirivati s nepunih osam mjeseci, prvo meni, a zatim svima okolo
sad sam mišljenja da djeca sama odluče kad im je dosta jer su oni jednostavno pametniji i mudriji od nas i ne zamaraju se što osobe oko njih govore.
jedina osoba koja se možda pridonijela mom 'opsjednutom' dojenju je svekrva koja je ljubomorna baba koja svoju djecu nije dojila i valjda je htjela da mali ne bude toliko vezan za mene, i doslovno i metaforički, pa je prvih mjesec dana njegovog života samo mljela kako je on gladan i da mu dam adaptirano.. mislim da je sada sa svakom riječi adaptirano dodala jedan mjesec više dojenja hvala joj na tome

cure svaka čast na 'produženom' dojenju! prije nisam to shvaćala, ali sada shvaćam i svakome pričam kako je to divan osjećaj.