I još ovo - obrati pažnju na zadnji pasus:

KAKO SE SUOČITI SA SMRĆU BLISKE OSOBE
Činjenica je da nitko od nas ne živi vječno. U skladu s tim, svatko se prije ili kasnije susretne sa smrću bliskog prijatelja, rođaka, a ponekad i partnera. Naučiti kako dalje živjeti, nakon takvog gubitka, je proces koji zahtijeva vrijemeFaza tugovanja koja slijedi nakon gubitka je normalna reakcija. Gubitak bliske osobe uključuje jake emocionalne reakcije koje utječu na cjelokupno svakodnevno funkcioniranje. Svatko kroz faze tugovanja prolazi na svoj način i onoliko dugo koliko je potrebno da rane zacijele. No, bez obzira na sve, ipak postoji neki redoslijed tj. faze kroz koje svatko prolazi.

Prva reakcija na gubitak voljene osobe je šok. To je faza u kojoj ne možemo vjerovati da se takvo što uopće dogodilo te negiramo cjelokupnu situaciju. Ova faza je najčešće popraćena iznimno jakim osjećajem tuge. Nakon toga slijedi prihvaćanje situacije. U toj fazi počinjeno razumijevati situaciju u kojoj se nalazimo te se prestajemo boriti s činjenicom da se gubitak dogodio.
Što zapravo znači gubitak voljene osobe? Između ostalog, za nas znači gubitak odnosa s tom osobom koji je za nas imao iznimnu vrijednost. Da bismo mogli krenuti dalje sa svojim životom, bitno je da si dopustimo osjetiti i proći kroz burne emotivne reakcije. Tugovanje za bliskom osobom je prirodno i neophodno za našu dobrobit u budućnosti.
Ako si ne dopustimo u početku proći kroz fazu tugovanja, ona će prije ili kasnije izbiti na površinu, jer nismo odžalovali gubitak bliske osobe, te ćemo se opet morati s njom suočiti. Što prije to učinimo, to ćemo si prije olakšati daljnje kretanje kroz život.

Kako bi nam se što prije život vratio na normalnu putanju, prvo što je poželjno učiniti je prihvatiti gubitak kao stvaran. U fazi šoka teško da ćemo biti u stanju prihvatiti situaciju onakvom kakva je, ali to je prvi korak. Često se događa da ljudi dugo vremena ne prihvaćaju smrt bliske osobe kao realnu činjenicu, te u sebi gaje nadu da je sve što im se trenutno događa samo san i da ta osoba zapravo nije mrtva.
Mnogi vrlo često i sanjaju osobu koja je umrla kao da je živa, da komunicira s njima, da im se obraća na neki način, te se bude u bunilu i ponovno proživljavaju šok uviđajući da je realnost potpuno drugačija. Obično se to događa na samom početku, te jenjava kako vrijeme odmiče i mi počnemo prihvaćati realnost situacije, a za to je najbolje rješenje dati si vremena.

U tome nam može pomoći suočavanje s vrlo jakim i bolnim emocijama koje je gubitak izazvao, a što predstavlja drugi korak u procesu iscjeljenja od gubitka bliske osobe. Često osobe izbjegavaju suočavanje s ovim emocijama, jer to znači da prihvaćaju smrt bliske osobe i da se to stvarno dogodilo. Potiskujući emotivni naboj, štitimo sami sebe od iskušavanja boli.

No, kao što je već napomenuto, nemoguće je izbjeći emocije koje je gubitak probudio u nama. Možda ih nećemo pokazivati prema van, no one će biti prisutne u nama. Ako i malo obratimo pozornost na to što se u nama događa, uvidjeti ćemo da se u nama nalazi lavina neprobavljenih emocija. Osim emotivnih, možemo biti izloženi i brojnim fizičkim problemima kao što su npr. nesanica i pritisak u grlu.
Osim zbog jačine emocija u nama, često je nemogućnost suočavanja s tim emocijama povezana i s društvenim obrascem koji kaže da se trebamo „praviti kao da je sve u redu“ i ne izražavati svoje emocije, kako bismo pokazali koliko smo jaki i dobro podnosimo situaciju. Ovakav stav je totalna besmislica. Od glumljenja da smo u redu, a zapravo nismo, ne pomažemo niti sebi, a niti drugi imaju koristi od toga. Pa čemu to činiti?

Ako imamo problem s iskazivanjem emocija u javnosti, bolja je opcija da neko vrijeme budemo kod kuće i otpustimo emocije koje se nalaze u nama, umjesto da ih potiskujemo u sebi i stvaramo si unutarnji grč. Iskazivanje emocija koje su u nama, bilo da to činimo sami ili uz nečiju prisutnost, može bit iznimno ljekovito za našu dobrobit.

Često znamo biti i iznimno ljuti zbog toga što se osjećamo napušteno od osobe koja je umrla. Osjećaj napuštenosti u tim trenucima može biti iznimno jak te možemo projicirati ljutnje na sve moguće oko nas. No, i ljutnja je normalna reakcija te će i ona s vremenom proći kao i krivnja koju osjećamo zbog ljutnje. Krivnju najčešće osjećamo iz razloga što se ljutimo na nekoga do koga nam je stalo i iz razloga što ljutnju smatramo nečim lošim.
Nakon što se suočimo sa svim vrstama emocija koje se u nama javljaju, poželjno je početi se prilagođavati na svakodnevni život. U početku nam se svakodnevni zadaci i obveze mogu činiti preteškima i nemogućima za izvršiti, što nam može stvoriti osjećaj tjeskobe i očaja. No, tada ćemo već biti u poziciji da usvojimo nove načine ponašanja koji će nam polako s vremenom olakšati cjelokupnu situaciju. Svaki novi početak je težak, ali s vremenom se stvari promjene i postanu jednostavne.

Krajnji cilj koji u fazi tugovanja za gubitkom bliske osobe trebamo proći je u potpunosti se odvojiti od te osobe i uložiti emotivnu energiju u neki drugi odnos koji će nas ispunjavati. Ovo je iznimno teška stvar za svakog od nas, jer tu počinjemo osjećati krivnju zbog odvajanja te se na neki način osjećamo kao da varamo osobu koju smo izgubili. Ovo se pogotovo odnosi na gubitak intimnog partnera.

No, ako se nismo u stanju odvojiti od osobe koju smo izgubili, naš emotivni život će biti u potpunosti zaustavljen. Držeći se za stara iskustva onemogućavamo sami sebi traženje sreće i podrške u novim iskustvima. Stvar je u tome da kad se misli na odvajanje, ne misli se na brisanje svih uspomena na osobu koju smo izgubili te na umanjivanje ljubavi koju osjećamo za nju. Ovo je faza u kojoj je bitno shvatiti da na svijetu postoje i drugi ljudi koje možemo voljeti i koji mogu voljeti nas, te da je vrijeme da te ljude i pronađemo. Faza tugovanja obično traje oko godinu dana, no to ovisi o osobi koji prolazi kroz tu fazu, o podršci koju ima te o vrsti odnosa i jačini veze koju je imala s bliskom osobom. Generalno gledano, oporavak tj. faza tugovanja će trajati sukladno s dužinom trajanja i jačinom kvalitete odnosa kojeg smo imali s osobom koju smo izgubili.

No, činjenica je da što se prije vratimo u život tj. što prije počnemo u njemu funkcionirati kao što smo funkcionirali i prije smrti voljene osobe, to će nam oporavak biti brži i lakši.

Stručnjaci su zaključili kako se žalovanje sastoji do 5 faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Nekoliko novijih istraživanja na uzroku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka, pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do 2 godine nakon smrti. Neke smrti nikad se ne prebole do kraja, ali 2 godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći način da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, u kojemu ima prostora i za veselje, i nevažne brige i sve ostale gluposti/sitnice/užitke koji čine tzv. normalni život.

Nevjerica se smanjuje otprilike mjesec dana nakon gubitka, a intenzitet plača i intenzivne tuge konstantno se počinje smanjivati otprilike 4 mjeseca nakon gubitka. Ljutnja opada nakon 5 mjeseci, a depresija obično ne traje kraće od 6 mjeseci.

Istraživanje također pokazuje, što je očekivano, da nije svejedno koga ste izgubili, pa tako roditelji najviše pate nakon gubitka djeteta. Kako liječnici kod bolesti sa smrtnim ishodom koje traju neko vrijeme obično znaju procijeniti kada će smrt nastupiti, pokazalo se korisnim da se o tome obavijeste bliske osobe. Naime, kad su članovi obitelji i druge bliske osobe 6 mjeseci unaprijed znale da će smrt vjerojatni uslijediti, tugovanje se pokazalo manje intenzivnim i kraćim, jer su se osobe djelomično pripremile na smet, te su se najčešće imale priliku oprostiti s dragom osobom, što je vrlo važno.

Bez obzira na to način i vrstu gubitka, ako se i 6 mjeseci nakon gubitka osoba ne može uključiti u tzv. normalni život u smislu da obavlja makar minimum dnevnih aktivnosti, te ako često plače, posebice glasno, ako ne spava, ima suicidalne namjere ili je u kliničkoj depresiji, stručna pomoć je nužna i hitna. To ne znači da je osoba luda ili nesposobna, nego da si nije sam u stanju pomoći, te da si ugrožava zdravlje i možda život.