pitanje je mozda preopcenito, ja nisam psihologinja, a i ne poznam vas.
ali uopceno, meni se cini da nase drustvo, opcenito, a i u odnosu na djecu, obiljezeno jednim jako negativnim stavom prema greski odnosno neuspjehu.

ja osobno ini odmalena pokusavam govoriti da nije bed ako i sto puta pokusa, pa ne uspije. i da treba pokusati i sto prvi put, ako joj je stalo.
da nije ni problem, ni sramota ni sto puta pasti, ako ces se svaki put dici.
metaforicki receno, nije stvar u padanju, nego u ponovnom dizanju.
i cini mi se da to nekako i djeluje, jer se ona ne uzruja kad nesto krene krivo. ponekad cool kaze: za svaki problem ima neko rjesenje.
ako prolije vodu ili nesto kaze: ah dobro da se prolilo samo po stolu, a ne na pod....
na skijanju: jelda mama, ako dobijem medalju to je fino, ali je ok i ako ne dobijem nista. (pa onda dobije zlatnu. )

ali sve je to siroko povezano i sa vasim podsvjesnim i svjesnim stavom.
ja sam se istrenirala (a bogami i bake i dide donekle), da joj nikad ne kazem: pazi, pasti ces, udarite ces se, razbiti ces, ne mozes ti to, ne diraj to - razbiti ces, ti to ne znas i slicno.