Sinoć mi je bilo koma. Dušu sam isplakala. Pričam s prijateljicama o tome, ali imam osjećaj da me nitko ne razumije. Svi mi samo ponavljaju kako je on već preveliki za to i kako mu je i bilo odavno vrijeme da prestane...
ajme nadam se da će to proć...evo jutros mi je nekako malo bolje.
Jedino mi stalno prolaze slike njega kako doji i osmijeha koji ima nakon dojenja...

Što je najbolje imam osjećaj da je on to bolje prihvatio nego ja..Tješim se da je to znak da je stvarno bio spreman za prestanak...sretna sam da je to ipak bilo bez neke velike traume...

Hrpa emocija se miješa u meni...