Tvoj me post gotovo rasplakao. Vjerujem da ti je jako tesko, ali nisi sama. Imas podrsku ovdje na forumu, tvoja beba je uvijek iz tebe. Ja sam svoju trudnocu doslovce prorigala. Muz je radio cijele dane i dolazio na vecer doma. Ja sam bila sama, u drugoj drzavi koju tada jos uvijek nisam mogla zvati svojim domom. Prijatelji su bili daleko, tako i obitelj. Vrlo brzo sam zavrsila u bolnici na ginekologiji u sobi sa zenama koje su imale spontane i osobljem koje je bilo jako hladno. Bolnica mi je jako tesko pala. Osjecala sam se potuno sama. U jednom trenutku, dogodio mi se klik u glavi koji mi je rekao-pa nisi sama! Tvoja beba je s tobom u tvojim suzama, riganjima, osamljenosti, u tvojim nocima i danima. Prestala sam razmisljati o samoci i tome kako sam sama na svijetu i okrenula sam se svojoj bebi. Znam da zvuci ludo, ali znala sam se satima drzati za trbuh i u sebi razgovarati sa njom. To mi je pomoglo, a vjerujem da je i njoj znacilo. Danas smo jako povezane i duboko sam uvjerena da je jedan od razloga taj sto je nas odnos zapoceo prije njezinog rodjenja. Slobodno mi se javi na privat.