davno sam čitala knjigu "Dijete iz džungle" i jedan odlomak je odlično opisao kako se često osjećam;

"A ipak često noću ležim u krevetu i čeznem za svojom džunglom, čeznem za tišinom i mirom. Čeznem da mogu hodati bosa, da se ne moram šminkati, da ne moram paziti na poslovne dogovore na kojima se moram pojaviti na vrijeme. Čeznem da se ujutro probudim i udahnem slatki prašumski zrak. Da osjećam sunce koje uvijek sije na nebu, da vidim stabla koja su uvijek zelena i predivne bijele oblake koji polagano lebde preko beskrajnog plavog neba."


boli li vas ikad odmak od prirode i od samoga sebe koji nam je nametnut posljednjih desetljeća?

meni je već dosta nervoze, stresa, vječne jurnjave, prisilnog materijalizma...kad sam u žrvnju onda toliko i ne primjetim koliko mi šteti urbani način života, ali sad sam već neko vrijeme na porodiljnom i imam vremena sastati se sa svojim mislima

jesam li usamljena u ovakvim razmišljanjima?