Citiraj kavofob prvotno napisa Vidi poruku
davno sam čitala knjigu "Dijete iz džungle" i jedan odlomak je odlično opisao kako se često osjećam;

"A ipak često noću ležim u krevetu i čeznem za svojom džunglom, čeznem za tišinom i mirom. Čeznem da mogu hodati bosa, da se ne moram šminkati, da ne moram paziti na poslovne dogovore na kojima se moram pojaviti na vrijeme. Čeznem da se ujutro probudim i udahnem slatki prašumski zrak. Da osjećam sunce koje uvijek sije na nebu, da vidim stabla koja su uvijek zelena i predivne bijele oblake koji polagano lebde preko beskrajnog plavog neba."


boli li vas ikad odmak od prirode i od samoga sebe koji nam je nametnut posljednjih desetljeća?

meni je već dosta nervoze, stresa, vječne jurnjave, prisilnog materijalizma...kad sam u žrvnju onda toliko i ne primjetim koliko mi šteti urbani način života, ali sad sam već neko vrijeme na porodiljnom i imam vremena sastati se sa svojim mislima

jesam li usamljena u ovakvim razmišljanjima?
Mislim da uopće nisi, zapravo vjerujem da mnogi razmišljalju na isti način, ali ne mogu pobjeći iz svoje kože (krediti, egzistencija, zaraditi penziju..). Ponekad mislim da bi ovom svijetu doista dobro došao kakav metor ili erupcija mega vulkana da napravi reset jer ovo kako danas živimo je prestrašno. Poluludi smo, a da to više gotovo niti primjećujemo. Nepriodno je mnogo toga. Međutim, opet sa drug strane, nikad sveukupno znanje nije bilo toliko dostupno i besplatno, medicinska skrb (po strani katastrofalne pogreške pojedinaca) svima dostupna, dok se par stoljeća unaza umiralo od obične gripe i tako, u nizu, sve si mislim možda sa druge strane previše razmišljam, tražim kruha preko pogače, umjesto da budem zadovoljna sa onim što imam. Djeca zdrava, mi zdravi, toplo nam je, pun frižider, kada se zaželimo prirode odemo u šumu, alpe ili do hrvatske i dobro je.