Samootkrivena Dyspraxia

[Andro-gen]

nakon natezanja po doktorima, specijalistima i sl. nitko nije donio dijagnozu, do li njen otac, koji je s njom u danu duže nego bilo koji doktor kod kojeg je bila.
sa navršenih 3god i 3 mjeseca i primijećenom čudnošću od 18.mjeseca, definitivno sam siguran u dyspraxiu, iako svi doktori kažu da je sve bo, u granicama dobi i sl.
ipak, da bih verificirao (ili daj bože demantirao) tvrdnju, naručio sam se na goljak (btw gdje je i bila) na prelged kod psihologinje.
Koliko vidim, ovdje nije baš uobičajen termin (tražilica rode baš ništa ne nalazi) pa pitam na rodi u cilju razmjene iskustva:
Ima li itko dijete sa ovom dijagnozom?
da li ova dijagnoza kategorizira dijete među one sa posebnim potrebama?
može i na pm...
čini mi se da je riječ o razvojnoj i verbalnoj (ne i oralnoj) dispraksiji.

[enela]

Mojoj kceri je logopedica s 2.5 godine postavila dijagnozu verbalne dispraksije. Detalje ti napisem navecer, sad radim.

[ina33]

Andro-gene, čini mi se (ovako, iščitavajući s wikipedie itd.) da bi to područje možda više bilo za logopeda-fizijatra (logoped zbog jezičnih vještina, fizijatar dječji ako se radi o motorici, a ako dobro kužim razvojna bi bila taj motorni dio (svime time upravlja mozak, ali mi se nekako čini da psiholog nije the one za to).

Logopedsku preporuku sam ti već poslala preko PM-a, sad ti šaljem za fizijatra.

Sretno!

[Andro-gen]

Hvala obijema... Nažalost, samo su dvije poruke došle u vezi s ovim pa je očito da je ta dijagnoza (dyspraxia) nekakvo špansko selo. Pa čak se i enela ne čini sa ovih prostora. Pokušao sam i po raznoraznim forumima, zaustavio sam se na forumu u USA, no ni tamo nije baš to našlo zadovoljavajućeg odjeka. Zanimljivo, ali čak 5-10% djece je pogođeno time, naravno, stupnjevano, pa ima, vjerujem, mnoštvo ljudi čija djeca to imaju, ali nije dijagnosticirana ili možda čak nema potrebe za dijagnosticiranjem. No diagnose, no disease, no therapy, no cure, kako bih ja rekao na nekom forumu tamo. Kako i pišem, o tome sa baš i ne zna puno (former "sindrom nespretnog djeteta"), malo je ljudi koji mogu pomoć, znaju ili žele sudjelovati. Ljudi su tamo i drugačiji (konkretno, pišem o forumu u USA) potpuno. Načelno, svi traže nekog posebnog liječnika, superspecijalistu i sl. koji bi im pomogao i samopomoć im nije bliska. Stoga sam pokrenuo (kako mi se čini, jalov posao) temu samopomoći. Sam i tu...
Kad je nečija životna misija da traži zajednički nazivnik za podijeliti sreću, probleme, život i sl, dovoljno je reći da se zove Andro-gen. Barem na rodinom forumu djece s posebnim potrebama.

[rehab]

Androgen, dispraksija je posljedica loše senzorne integracije, to je posao za senzornog terapeuta. Preporučujem centar MAKA u Velikoj Gorici.

[enela]

Ako sam dobro shvatila, ciljas na to da nisam iz HR? Ma ja sam ti skroz domaća.
Kad je nama logopedica rekla tu dijagnozu, naravno da sam odlucila biti google strucnjak. Ono sto sam nalazila, bilo je uglavnom da se ta dijagnoza veze uz autizam. Pa sam zagnjavila logopedicu pitanjima o daljnoj obradi. Savjet je bio da nema potrebe i ocito je bila u pravu.

Da li ste na kraju posjetili logopeda/defektologa? Procjena i snimanje situacije nije strasno skupo, mozda mozete to i privatno obaviti (samo zato da predugo ne cekate)?

[zmajica]

Dispraksija je teškoća ili nezrelost u organiziranju pokreta, što dovodi do ispada na planu govora, percepcije, mišljenja, načina rješavanja problema i izvođenja pokreta .

Kad ste već na Goljaku, otiđite na procjenu u senzoričku integraciju- tim stanjem se bave terapeuti senzoričke integracije, pa će ustanoviti gdje i da li postoji problem i što da dalje radite za dobrobit svoga djeteta.
Sretno!

[Andro-gen]

thx enela, bili smo sa tek navršene tri godine kod logopeda na goljaku, rekao je da je sve u granicama dobi. ne, nisam paničar, nisam od tih... istina, nismo rekli na što sumnjamo, no stvarno mi je neobično da ja moram reći na što sumnjam da bi ona obratila pažnju baš na to, a nije neka npr. krvna pretraga koja se vidi tek nakon ozbiljnije analize. pa odmah se vidi što dijete može reći, zna se kada je prohodalo, fina motorika je jako bitna za verbalnu dispraksiju... isto kao da donesem auto karamboliran do daske na šleperu automehaničaru i velim mu da mi promijeni čep na karteru. valjda bi me nešto pitao... za svaki slučaj, naručit ću se opet, iako mi je rečeno da dođem sa 4 godine. mislim, kada p bude imala 4 godine. užasnjuje me činjenica da mala inertrnost može imati velike posljedice. zovem suvag, nema šanse. nekako dobio na jedan od telefona lika i veli On meni izvolite, slušam vas. raspleo ja priču, jezik mi otekao, grlo se sasušilo, on meni svakih 2 minute "da, slušam vas..." i tako nakon 15 min on meni veli dajte nazovite na direktan broj, ne mogu vas spojiti na ovaj, jer je zauzet. lik u uniformi sa centrale. i sve tako nešto bli privatno, dg blaži poremećaj senzorne integracije. bez dvije dijagnoze ne spavam. još je mala i svakoga je strah jednu takvu "giljotina" dijagnozu postaviti. a kad smo već kod dispraksije, nema oralnu, ali ima verbalnu. ne može izgovarati (nije stvar tipa L i R, fuflj i zzzzamuczzzzzamuc vulgaris). mislim da joj mozak ne može složiti rečenicu kako da kaže. obrnuto govori, miješa riječi u rečenici i sl. rod, broj, padež i slaganje vremena ne računam. to su dječja posla. može li kontakt od tvoje logopedice? kako je malena? koliko ima sada? da li je spretna? kakva joj je fina motorika? probat ću naći nešto o tebi\tvojoj majušnoj (možda ti majušna već jede s glave, ne znam). po nekoliko sati dnevno čitam o tim stvarima. kupio sam neke knjige...
@hvala zmajice, no za to treba dijagnoza. za dijagnozu mišljenje specijaliste, za miišljenje specijaliste se čeka i vrlo je škakljiva stvar, a i treba neki trigger od pedijatra... bio već pa me poslaše nazad.

[rehab]

Ako sam dobro shvatila, ciljas na to da nisam iz HR? Ma ja sam ti skroz domaća.
Kad je nama logopedica rekla tu dijagnozu, naravno da sam odlucila biti google strucnjak. Ono sto sam nalazila, bilo je uglavnom da se ta dijagnoza veze uz autizam. Pa sam zagnjavila logopedicu pitanjima o daljnoj obradi. Savjet je bio da nema potrebe i ocito je bila u pravu.

Da li ste na kraju posjetili logopeda/defektologa? Procjena i snimanje situacije nije strasno skupo, mozda mozete to i privatno obaviti (samo zato da predugo ne cekate)?

Najgore je biti google stručnjak, pogotovo na području teškoća u razvoju, gdje se mnogi simptomi i dijagnoze preklapaju. Treba potražiti stručnjaka koji se bavi senzornom integracijom (bio to defektolog, logoped, fizioterapeut, radni terapeut... Ne bave se svi oni time) i onda krenuti s dijagnozama i terapijama.

[rehab]

thx enela, bili smo sa tek navršene tri godine kod logopeda na goljaku, rekao je da je sve u granicama dobi. ne, nisam paničar, nisam od tih... istina, nismo rekli na što sumnjamo, no stvarno mi je neobično da ja moram reći na što sumnjam da bi ona obratila pažnju baš na to, a nije neka npr. krvna pretraga koja se vidi tek nakon ozbiljnije analize. pa odmah se vidi što dijete može reći, zna se kada je prohodalo, fina motorika je jako bitna za verbalnu dispraksiju... isto kao da donesem auto karamboliran do daske na šleperu automehaničaru i velim mu da mi promijeni čep na karteru. valjda bi me nešto pitao... za svaki slučaj, naručit ću se opet, iako mi je rečeno da dođem sa 4 godine. mislim, kada p bude imala 4 godine. užasnjuje me činjenica da mala inertrnost može imati velike posljedice. zovem suvag, nema šanse. nekako dobio na jedan od telefona lika i veli On meni izvolite, slušam vas. raspleo ja priču, jezik mi otekao, grlo se sasušilo, on meni svakih 2 minute "da, slušam vas..." i tako nakon 15 min on meni veli dajte nazovite na direktan broj, ne mogu vas spojiti na ovaj, jer je zauzet. lik u uniformi sa centrale. i sve tako nešto bli privatno, dg blaži poremećaj senzorne integracije. bez dvije dijagnoze ne spavam. još je mala i svakoga je strah jednu takvu "giljotina" dijagnozu postaviti. a kad smo već kod dispraksije, nema oralnu, ali ima verbalnu. ne može izgovarati (nije stvar tipa L i R, fuflj i zzzzamuczzzzzamuc vulgaris). mislim da joj mozak ne može složiti rečenicu kako da kaže. obrnuto govori, miješa riječi u rečenici i sl. rod, broj, padež i slaganje vremena ne računam. to su dječja posla. može li kontakt od tvoje logopedice? kako je malena? koliko ima sada? da li je spretna? kakva joj je fina motorika? probat ću naći nešto o tebi\tvojoj majušnoj (možda ti majušna već jede s glave, ne znam). po nekoliko sati dnevno čitam o tim stvarima. kupio sam neke knjige...

Pisali smo u isto vrijeme, sad vidim ovo. Dakle, dijagnozu ste već dobili i znate uzrok - blaži poremećaj senzorne integracije. Nema potrebe da se mučiš i razbijaš glavu po nekoliko sati dnevno o tome, nađite dobrog senzornog terapeuta i krenite. Nemoj kriviti svoju logopedicu, jer, kao što sam već napisala, ne bavi se svaki logoped senzornom integracijom, pa ne može svaki niti prepoznati da je o tome riječ. Lijepo je što čitaš o tome i informiraš se, ali bez stručnjaka kraj sebe, samo si možeš stvoriti zbrku u glavi i nafilati se nepotrebnim strahovima.

[Andro-gen]

jasno rehab, google stručnost je često "strućnost" koja vodi u jednom smjeru. još ako je dotična strućna osoba specifična, gubitna kombinacija je posrijedi. ako si sistematičan, analitik si u svojoj biti, potreban ti je izvor informacija, case study razmatraš, literatura napisana od stručnjaka ti je osnov, možeš čuda... tako da generaliziranje o google stručnosti\gugle strućnosti je neprikladno. s druge strane, doktori nisu liječnici, oni su ljudi sa diplomom medicinskog faksa. vjerujem entuzijastima koji rade posao iz ljubavi. svi mi radimo za novac, ali kada dođeš kod privatnog doktora i kaže ti kako bi najbolju ti terapiju dao on i zato je najskuplji, onda pristaneš. pa kad je u tih plaćenih sat vremena uključena akademska četvrt, dva poziva na mobitel od po 5 minuta, odmaranje djeteta i sl i to ispadne pola sata, ili duplo veća suma. bolest djece, sprovodi, frizure, vjenčanja i još neke stvari su operioderi. čovjek si mora pomoći sam u ovoj dolini suza, ili neka moli boga da mu da sreće.

[Andro-gen]

@rehab...da, pišemo si u isto vrijeme. hvala na savjetu. dijagnozu je donijela osoba koja radi sa autističnom djecom, psihologinja je u jednoj ustanovi za autističnu djecu. vjerujem da je to dovoljno. nije osoba iz medicinske ustanove, no...

[rehab]

@rehab...da, pišemo si u isto vrijeme. hvala na savjetu. dijagnozu je donijela osoba koja radi sa autističnom djecom, psihologinja je u jednoj ustanovi za autističnu djecu. vjerujem da je to dovoljno. nije osoba iz medicinske ustanove, no...

Ne treba biti iz medicinske ustanove, bitno je samo da se radi o razvojnom stručnjaku koji je završio edukaciju za senzornog terapeuta. Dispraksija je samo posljedica iliti simptom senzorne disfunkcije. Sada znaš gdje ste i što vam treba, nastavite se educirati, ali uz kvalitetnog stručnjaka koji će vam pomoći da se snađete kroz sve te termine Sretno !

[enela]

"Malena" ce sad 7, govor je ok, trenutno malo mijesa lj i j u govoru. Motoricki nije bas nesto spretna, ziheras je i uvijek ide na sigurno. Fina motorika se s vremenom popravlja (pisanje). Brbljava je, otvorena (s poznatima i previse :D), u trgovini, restoranu, kod lijecnika ce bez problema pitati kaj ju zanima, kad je ona na redu i tak. Na igralistu se (u odnosu na mene) brzo skompa s djecom, kuzi fini humor.

[nadica_b]

Moj sin (13) ima dijagnozu dispraksija. Ne moze npr isplaziti jezik. Citala sam da je za to jako dobra logopedica koja je prevela knjigu o toj problematici na hrvatski jezik. Ai, ona ne radi oralnu stimulaciju (a po meni je to sastavni dio logopedije).

[Peterlin]

Andro-gen, evo ti vježbica koje možeš raditi s djetetom:http://www.cuvarkuca.hr/preporuka/or...ika-u-djeteta/

Škoditi ne mogu, to je dobro za razvoj oralne motorike kod svakog djeteta, ne samo djece sa smetnjama. Moj stariji sin imao je od rođenja smetnje fine i grube motorike (npr. nije mogao skočiti sunožno do pete godine) a to se odrazilo i na žvakanje i na govor. Dijagnoza mu je bila usporeni razvoj neurološkog sustava. Suvagova neurologinja i fizijatrica nam je puno pomogle, kao i njihove logopedice. Mislim da je gđa fizijatar sad u mirovini (ili se bliži mirovini) ali imaju oni drugog fizijatra, pa vidi... Inače, i na Goljaku se uredno dijagnosticiraju i rješavaju takve stvari, a i ERF nije za odbaciti. Mogućnosti imaš raznih, samo se treba interesirati.

A prognoze su isto dobre - znam iz iskustva. Moje dijete je bilo trapavo i nagluho sa 2 godine, pedijatrica mi je predlagala Suvagovu školu (što smo odbili jer je dijete do škole već bilo toliko napredovalo da se bez problema uključilo u redovnu kvartovsku školu). Danas je to zdrav 13-godišnjak čiji su početni problemi samo uspomena. Sretno i tebi!

[PITANJE123]

nakon natezanja po doktorima, specijalistima i sl. nitko nije donio dijagnozu, do li njen otac, koji je s njom u danu duže nego bilo koji doktor kod kojeg je bila.
sa navršenih 3god i 3 mjeseca i primijećenom čudnošću od 18.mjeseca, definitivno sam siguran u dyspraxiu, iako svi doktori kažu da je sve bo, u granicama dobi i sl.
ipak, da bih verificirao (ili daj bože demantirao) tvrdnju, naručio sam se na goljak (btw gdje je i bila) na prelged kod psihologinje.
Koliko vidim, ovdje nije baš uobičajen termin (tražilica rode baš ništa ne nalazi) pa pitam na rodi u cilju razmjene iskustva:
Ima li itko dijete sa ovom dijagnozom?
da li ova dijagnoza kategorizira dijete među one sa posebnim potrebama?
može i na pm...
čini mi se da je riječ o razvojnoj i verbalnoj (ne i oralnoj) dispraksiji.

Dobar dan!

Vidim da ste vi pokrenuli temu o dispraksiji. Ja već 7 godina sumnjam da imam dispraksiju. Tu dijagnozu sam prvi puta našla na interentu. Imam jako puno problema u životu i mislim da je sve vezano uz moguću dispraksiju. Molim Vas, ako je ikako moguće da mi date svoju e-mail adresu da se privatno dopisujemo. Želim razgovarati o dosta intimnim problemima koji su posljedica dispraksije i ne bih htjela da me netko prepozna. Hvala!

[Peterlin]

Dobar dan!

Vidim da ste vi pokrenuli temu o dispraksiji. Ja već 7 godina sumnjam da imam dispraksiju. Tu dijagnozu sam prvi puta našla na interentu. Imam jako puno problema u životu i mislim da je sve vezano uz moguću dispraksiju. Molim Vas, ako je ikako moguće da mi date svoju e-mail adresu da se privatno dopisujemo. Želim razgovarati o dosta intimnim problemima koji su posljedica dispraksije i ne bih htjela da me netko prepozna. Hvala!

Odgovaram na upit postavljen na temi o darovitoj djeci, ovaj:

Dobar dan!
Oprostite što pišem pod krivu temu. Vidjela sam da se privatna poruka nekome od članova ovog foruma ne može poslati ako nemam objavljen dovoljan broj postova. Koliko moram postova napisati da mogu nekome poslati privatnu poruku?
Postavila sam pitanje na temi od dipspraksiju prije 4 mjeseca pa mi nitko ne odgovara.

Forumaš Andro-gen zadnji put je bio na forumu 11.03.2020. Vjerojatno nije ni vidio ovu poruku.

Inače, forum Roda je roditeljski forum općeg tipa. Nije specijaliziran za govorno-jezične i neurološke poremećaje, pa vjerojatno ima malo članova koji imaju iskustva s dispraksijom. Moj stariji sin imao je neke elemente toga (govorna i motorička dispraksija) u okviru svoje dijagnoze (zakašnjeli razvoj neurološkog sustava, kašnjenje u govorno-jezičnom razvoju), pa ću pokušati odgovoriti.

Koliko mi je poznato, dijagnostički pregled kojim bi se potvrdila dispraksija može se uz uputnicu obaviti u poliklinici SUVAG, koja je specijalizirana za gluhe osobe, ali se bavi i govorno-jezičnim poremećajima i neurološkim poremećajima: http://www.suvag.hr/hr/kontakt/ Oni imaju cijeli tim potreban za dijagnostiku i eventualnu terapiju (logoped, neurolog, fizijatar, psiholog, otorinac...)

Dijagnostika se može obaviti i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (ERF-u) u kabinetu za ranu motoričku stimulaciju https://centar.erf.unizg.hr/usluge-2/ ali ne znam ide li to na uputnicu.

[PITANJE123]

Odgovaram na upit postavljen na temi o darovitoj djeci, ovaj:


Forumaš Andro-gen zadnji put je bio na forumu 11.03.2020. Vjerojatno nije ni vidio ovu poruku.

Inače, forum Roda je roditeljski forum općeg tipa. Nije specijaliziran za govorno-jezične i neurološke poremećaje, pa vjerojatno ima malo članova koji imaju iskustva s dispraksijom. Moj stariji sin imao je neke elemente toga (govorna i motorička dispraksija) u okviru svoje dijagnoze (zakašnjeli razvoj neurološkog sustava, kašnjenje u govorno-jezičnom razvoju), pa ću pokušati odgovoriti.

Koliko mi je poznato, dijagnostički pregled kojim bi se potvrdila dispraksija može se uz uputnicu obaviti u poliklinici SUVAG, koja je specijalizirana za gluhe osobe, ali se bavi i govorno-jezičnim poremećajima i neurološkim poremećajima: http://www.suvag.hr/hr/kontakt/ Oni imaju cijeli tim potreban za dijagnostiku i eventualnu terapiju (logoped, neurolog, fizijatar, psiholog, otorinac...)

Dijagnostika se može obaviti i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (ERF-u) u kabinetu za ranu motoričku stimulaciju https://centar.erf.unizg.hr/usluge-2/ ali ne znam ide li to na uputnicu.

Hvala ti puno!
U centar fakulteta sam već zvala i prije mjesec dana sam im poslala pismo i nalaz neurologa i još mi ne odgovaraju. Inače imam 23 godine i cijeli život imam simptome, a prvi puta sam posumljala prije 7 godina na tu dijagnozu kada sam ju našla na internetu. Već sam zvala brojne nerurologe i edu rehabilitatore i većina kaže da je moguće da to imam i jedna reabilitatorica mi je rekla da je ona sigurna da to imam i neka odem u centar Edukacijskog fakulteta na pregled jer ona nema testove za tako odrasle a bojim se da ni centar nema. Pročitala sam da se dispraksija zadnje dijagnosticira sa 12 godina i jako me strah da mi nikad neće to moći dijagnosticirati zbog nepostojana testova.
Imam velike probleme u životu i smatram da je sve zbog dispraksije jer sam jako nesposobna za sve.

[Peterlin]

Hvala ti puno!
U centar fakulteta sam već zvala i prije mjesec dana sam im poslala pismo i nalaz neurologa i još mi ne odgovaraju. Inače imam 23 godine i cijeli život imam simptome, a prvi puta sam posumljala prije 7 godina na tu dijagnozu kada sam ju našla na internetu. Već sam zvala brojne nerurologe i edu rehabilitatore i većina kaže da je moguće da to imam i jedna reabilitatorica mi je rekla da je ona sigurna da to imam i neka odem u centar Edukacijskog fakulteta na pregled jer ona nema testove za tako odrasle a bojim se da ni centar nema. Pročitala sam da se dispraksija zadnje dijagnosticira sa 12 godina i jako me strah da mi nikad neće to moći dijagnosticirati zbog nepostojana testova.
Imam velike probleme u životu i smatram da je sve zbog dispraksije jer sam jako nesposobna za sve.

ERF ima dijagnostiku za djecu, ali ne znam imaju li mogućnost terapije. Nemam s njima direktno iskustvo.

Pokušaj se naručiti na dijagnostiku u Suvag. Oni bi mogli imati sve, jer dispraksija se može pojaviti i kod odraslih (traume glave, moždani udar) ili se vuče kao neurološka smetnja još od djetinjstva.
Suvag radi i s odraslima. Dugo se čeka, jer nemaju veliki kapacitet, ali pitaj.

[PITANJE123]

ERF ima dijagnostiku za djecu, ali ne znam imaju li mogućnost terapije. Nemam s njima direktno iskustvo.

Pokušaj se naručiti na dijagnostiku u Suvag. Oni bi mogli imati sve, jer dispraksija se može pojaviti i kod odraslih (traume glave, moždani udar) ili se vuče kao neurološka smetnja još od djetinjstva.
Suvag radi i s odraslima. Dugo se čeka, jer nemaju veliki kapacitet, ali pitaj.

Ok, hvala Vam!
Pitat ću ih ako neću moći ništa riješiti sa Centrom.
Možda sam ih čak jednom zavala pa dobila negativan odgovor, stvarn neznam.
Što misliš da li bi mi mogli pomoći na Goljaku?

[sirius]

Ok, hvala Vam!
Pitat ću ih ako neću moći ništa riješiti sa Centrom.
Možda sam ih čak jednom zavala pa dobila negativan odgovor, stvarn neznam.
Što misliš da li bi mi mogli pomoći na Goljaku?

Goljak tesko.
Sto zapravo zelis postici dijagnosticiranjem? Osim odgovora na neke probleme u svakodnevnom zivotu koji te muce.

[PITANJE123]

Goljak tesko.
Sto zapravo zelis postici dijagnosticiranjem? Osim odgovora na neke probleme u svakodnevnom zivotu koji te muce.

Dobar večer!

Kao prvo želim, kao što si i sam rekao dobiti odgovor na probleme koji me muče tj. želim dijagnozu ako ju imam (a vjerujem da ju imam a isto misle i stručnjaci).
Osim toga želim da me ljudi i obitelj prestanu maltretirati i ponižavati jer to trpim otkad znam za sebe. Najviše bi željela da krenem sa liječenjem da konačno imam normalan život, ali pročitala sam da se dispraksija ne može liječiti kao ni autizam, ali možda se mogu malo simptomi ublažiti. Znam puno ljudi koji su bili sposobniji od mene jer su imali lakše dijagnoze nego ja i doslovno ništa u životu nisu morali i svi su im popuštali od škole do roditelja, prijatelja, obitelji a ja cijeli život moram raditi sve stvari koje čak ni zdravi nisu i to često umjesto zdravih roditelja. I opet sam postigla više u životu nego ti drugi bolesni kojima svi pomažu, a meni još svi odmažu a oko svega se užasno više trudim od zdravih a kamoli bolesnih. Jedna stručnjakinja mi je rekla "Ono što se dijagnosticira se i razumije". Rekla mi je da sam ja sve u životu trpjela a da su me svi osuđivali jer se nije znalo za moju moguću dijagnozu pa su misli da nešto ne mogu jer mi se npr. ne da, a ja jednostavno nisam bila sposobna. Zapravo se od djetinjstva primjećivalo da se razvijam slabije od druge djece, ali roditelji mi nisu namjerno dali da idem liječniku jer su željeli da ostvarujem njihove neostvarene snove koje oni zdravi nisu mogli postići.
Imam jako puno problema u životu zbog toga, a najveći mi je problem što ne mogu naći posao tj. ja ga nađem ali ostanem sam 1 mjesec jer sam jednostavno prenesposobna čak i na najlakšim poslovima. Evo npr. ako radim kao čistačica uopće ne mogu obavljati taj posao jer sam kao prvo dosta spora, a drugo i važnije za mnom sve ostaje prljavo iako čistim. Mislim da je to zbog slabe motorike i koordinacije, a i zbog toga jer ljudi sa dispraksijom ne mogu oponašati tuđe pokrete i radnje. Npr. ja uopće ne mogu oponašati neki pokret s metlom koji mi pokažu za efikasnije čišćenje. Kao što ni ne mogu planirati i organizirati. Ako radim kao prodavačica jednostavno se ne snalazim u prostoru i ne mogu naći robu u skladištu koju moram posložiti i ne mogu svladati sve druge poslove koji uz to idu. Nikad nisam došla do kase, ali znam kad bih došla do toga da bih sve spobrljala jer bih donosila loše zaključke. Teško pamtim i zadatke koje mi netko da na poslu. Da sam kao konobarica ne bi mogla popamtiti tko mi što od gostiju kaže i sporo bi točila i najobičniju kavu, također bih dugo pronalazila namirnice kraj šanka a tacnu ne bi mogla ni nositi zbog loše motorike. Čitala sam puno stranih foruma i mnogi ljudi s dispraksijom pišu da imaju na poslu probleme kao i ja. Imam i puno drugih simptoma o kojima za sada neću tu pisati.
Da li možda znaš da li se zbog dispraksije može dobiti invalidnina ili neku drugu pomoć da mogu normalno raditi kao svi drugi? Koliko je moguće da idem na neku terapiju i da mi nestanu svi simptomi (to bi mi jako značilo jer želim normalno biti zaposlena) jer je jedna doktorica rekla da je to moguće ali ja baš ne vjerujem jer je privatnica i vjerojatno mi je željela dobro naplatiti neke vitamine za mozak i rekla je da bi mi davala inekcije u venu.

[sirius]

Dobar večer!

Kao prvo želim, kao što si i sam rekao dobiti odgovor na probleme koji me muče tj. želim dijagnozu ako ju imam (a vjerujem da ju imam a isto misle i stručnjaci).
Osim toga želim da me ljudi i obitelj prestanu maltretirati i ponižavati jer to trpim otkad znam za sebe. Najviše bi željela da krenem sa liječenjem da konačno imam normalan život, ali pročitala sam da se dispraksija ne može liječiti kao ni autizam, ali možda se mogu malo simptomi ublažiti. Znam puno ljudi koji su bili sposobniji od mene jer su imali lakše dijagnoze nego ja i doslovno ništa u životu nisu morali i svi su im popuštali od škole do roditelja, prijatelja, obitelji a ja cijeli život moram raditi sve stvari koje čak ni zdravi nisu i to često umjesto zdravih roditelja. I opet sam postigla više u životu nego ti drugi bolesni kojima svi pomažu, a meni još svi odmažu a oko svega se užasno više trudim od zdravih a kamoli bolesnih. Jedna stručnjakinja mi je rekla "Ono što se dijagnosticira se i razumije". Rekla mi je da sam ja sve u životu trpjela a da su me svi osuđivali jer se nije znalo za moju moguću dijagnozu pa su misli da nešto ne mogu jer mi se npr. ne da, a ja jednostavno nisam bila sposobna. Zapravo se od djetinjstva primjećivalo da se razvijam slabije od druge djece, ali roditelji mi nisu namjerno dali da idem liječniku jer su željeli da ostvarujem njihove neostvarene snove koje oni zdravi nisu mogli postići.
Imam jako puno problema u životu zbog toga, a najveći mi je problem što ne mogu naći posao tj. ja ga nađem ali ostanem sam 1 mjesec jer sam jednostavno prenesposobna čak i na najlakšim poslovima. Evo npr. ako radim kao čistačica uopće ne mogu obavljati taj posao jer sam kao prvo dosta spora, a drugo i važnije za mnom sve ostaje prljavo iako čistim. Mislim da je to zbog slabe motorike i koordinacije, a i zbog toga jer ljudi sa dispraksijom ne mogu oponašati tuđe pokrete i radnje. Npr. ja uopće ne mogu oponašati neki pokret s metlom koji mi pokažu za efikasnije čišćenje. Kao što ni ne mogu planirati i organizirati. Ako radim kao prodavačica jednostavno se ne snalazim u prostoru i ne mogu naći robu u skladištu koju moram posložiti i ne mogu svladati sve druge poslove koji uz to idu. Nikad nisam došla do kase, ali znam kad bih došla do toga da bih sve spobrljala jer bih donosila loše zaključke. Teško pamtim i zadatke koje mi netko da na poslu. Da sam kao konobarica ne bi mogla popamtiti tko mi što od gostiju kaže i sporo bi točila i najobičniju kavu, također bih dugo pronalazila namirnice kraj šanka a tacnu ne bi mogla ni nositi zbog loše motorike. Čitala sam puno stranih foruma i mnogi ljudi s dispraksijom pišu da imaju na poslu probleme kao i ja. Imam i puno drugih simptoma o kojima za sada neću tu pisati.
Da li možda znaš da li se zbog dispraksije može dobiti invalidnina ili neku drugu pomoć da mogu normalno raditi kao svi drugi? Koliko je moguće da idem na neku terapiju i da mi nestanu svi simptomi (to bi mi jako značilo jer želim normalno biti zaposlena) jer je jedna doktorica rekla da je to moguće ali ja baš ne vjerujem jer je privatnica i vjerojatno mi je željela dobro naplatiti neke vitamine za mozak i rekla je da bi mi davala inekcije u venu.

Zao mi je zbog tvojih problema , a najvise zbog nedostatka podrske .
Nadam se da ces dobiti neke odgovore, ali moras shvatiti da dispraksija nije bolest i da se u odrasloj dobi vjerojatno tek minimalno moze ublaziti terapijama ( ako nades na nekog tko bi se zabavio time).
Niti je taj poremecaj nesto na osnovu cega bi se mogla dobiti osobna invaidnina i/ili postotak invalidnosti.
Kako je bilo u skoli? Koju si skolu zavrsila?

[PITANJE123]

Zao mi je zbog tvojih problema , a najvise zbog nedostatka podrske .
Nadam se da ces dobiti neke odgovore, ali moras shvatiti da dispraksija nije bolest i da se u odrasloj dobi vjerojatno tek minimalno moze ublaziti terapijama ( ako nades na nekog tko bi se zabavio time).
Niti je taj poremecaj nesto na osnovu cega bi se mogla dobiti osobna invaidnina i/ili postotak invalidnosti.
Kako je bilo u skoli? Koju si skolu zavrsila?

Bok!

Znam da se u odrasloj dobi neće nešto puno poboljšati. Znam da dispraksiju ne klasificiraju kao bolest nego kao poremećaj u razvoju, specifična teškoća učenja, neurološki poremećaj. Ali dispraksija je sigurno odsustvo normalnog funkcioniranja. Negdje sam pročitala da je zapravo sve što u medicini ima slovo i brojku, tj. naziv u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti je bolest. Tamo čak spada i + - dioptrija. Ja sam extremno nesposobna, a sve što je exstremno mora biti neki poremećaj ili bolest.
Kada sam pitala doktore da .li je dispraksija invaliditet svi su se jako dugo predomišljali i rekli kao da je ali da se pod to ne vodi i nisu znali objasniti. Ja mislim da je dispraksija sigurno invaliditet jer ne može biti normalno to što se meni događa a pogotovo ne može biti normalno da netko ne može normalno raditi barem neki posao. Ja znam brojne ljude koji su u školi išli po smanjenom programu pa su dalje mogli raditi ono što ja ne mogu. Pa dolazim do zaključka da sigurno imam invaliditet jer ne može biti normalno da neka osoba ne može raditi ako je zdrava. Nisam mogla ni autoškolu završiti (a to mnogu osobe su npr. išle po smanjenom programu), extremno mi je loše išlo a inače se ne snalazim u prostoru dobro a i to je simptom dispraksije.
Na medicinskim člancima sam pročitala da je dispraksija zapravo pravi invaliditet ali da se tako ne klasificira jer je dosta neistražena i da ju je teško uočiti. Evo npr. invaliditet je i gluhoća a ta osoba stavi slušni aparat i čuje i to joj je jedini simptom da ne čuje, a ja ih imam puno simptoma. Ja ne da samo nešto fizički ne mogu nego zapravo i većinu toga ni ne razumijem u glavi.
Završila sam 4 godišnju školu, ali planiram negdje i na faks. U školi mi je bilo jako teško jer ja jako teško pamtim. I psiholog pri kojemu sam išla radi dispraksije mi je rekao da imam i ispodprosječnu inteligenciju osim moguće dispraksije. Zapravo sam imala jako dobre ocjene, ali to samo zato jer sam katastrofalno puno učila. Ja sam već u 5. osnovne učila 8 h na dan. A u srednjoj sam znala i po 8,10,15 h na dan učiti doslovno svaki dan cijele školske godine i tako svake nove školske godine. Često sam znala sam 3,2,1 h ili čak ništa po noći spavati mjesecima samo radi dobre ocjene. Drugi koji su išli u iste pa čak i teže škole nego ja su učili puno manje nego ja. Drugi su znali učiti 2 h pred test a ja 70. Evo npr. ja sam već u osnovnoj učila više nego drugi u npr. gimnaziju, a u srednjoj više nego drugi na faksu. To sve koliko su drugi učili provjereno znam jer imam poznanike i prijatelje koji imaju i Medicinske fakultete pa su učili ništa naspram mene i naravno meni se izrugivali.
Inače osoba koja ima ispodprosječnu inteligenciju može raditi barem one jednostavnije poslove čišćenja, prodaje, vožnje kamiona , konobarenje, voziti auto i svašta drugo što ja ne mogu pa dolazim do zaključka da je glavnina problema u mogućoj dijagnozi. Također osoba sa ispodprosječnom inteligencijom samo teško pamti a nema sve ostale simptome koje ja imam. Evo ja sam recimo svoje simptome sastavila na 17 stranica teksta u wordu i to pokazala doktorima.


Da li si siguran da se od toga ne može dobiti invalidnina?? Jedna neurologica mi je rekla da bi se možda nešto moglo.

[PITANJE123]

Eh, zaboravila sam da napomenuti da mi je nedan neurolog rekao da dispraksija nije na popisu invaliditeta, a iz jedne druge poliklinike su mi rekli da ovisi da li je invaliditet o tome kako osoba funkcionira u svakodnevnom životu. Kao ako loše funkcionira i ako nešto ometa njeno funkioniranje da ona to je invaliditet. Također su i rekli da invaliditet ne određuje naziv bolesti/poremećaja nego kao što sam već rekla, to kako osoba funkcionira.

[sirius]

Nisam komisija i ne odredujem tko moze i po kojim kriterijima dobiti. Znam osobe sa teskim tjelesnim ostecenjima i poteskocama u ucenju koje nemaju invalidninu.
Iskreno ne znam sto bih ti rekla osim da mozda imas jos nekih drugih neprepoznatih poteskoca ili se nesto dogodilo nakon puberteta.
Moram priznati da mi je totalno cudno da si imala tako dobar uspjeh u skoli i da si u tako ranoj dobi bila motivirana za toliko sati ucenja, a da sad kao odrasla osoba imas tolike poteskoce da nisi u mogucnosti obavljati najjednostavnje poslove. Meni je to prilicno nelogicno jer znam djecu sa dispraksijom ( i drugim poteskocama ucenja) i tesko da se to moze prikriti u skolovanju. Posebno ako su poteskoce takve da u odrasloj dobi ne mozes obavljati jednostavne poslove .

[PITANJE123]

Nisam komisija i ne odredujem tko moze i po kojim kriterijima dobiti. Znam osobe sa teskim tjelesnim ostecenjima i poteskocama u ucenju koje nemaju invalidninu.
Iskreno ne znam sto bih ti rekla osim da mozda imas jos nekih drugih neprepoznatih poteskoca ili se nesto dogodilo nakon puberteta.
Moram priznati da mi je totalno cudno da si imala tako dobar uspjeh u skoli i da si u tako ranoj dobi bila motivirana za toliko sati ucenja, a da sad kao odrasla osoba imas tolike poteskoce da nisi u mogucnosti obavljati najjednostavnje poslove. Meni je to prilicno nelogicno jer znam djecu sa dispraksijom ( i drugim poteskocama ucenja) i tesko da se to moze prikriti u skolovanju. Posebno ako su poteskoce takve da u odrasloj dobi ne mozes obavljati jednostavne poslove .

I sama znam često pomisliti da imam još nešto uz dispraksiju.
Poslije puberteta se sigurno nije ništa dogodilo kad te simptome imam oduvijek, a i čak mi je mrvicu bolje od srednje škole.
Pa upravo zato se sve to dobro prekrilo jer sam se ja jako extremno trudila da sam zanemarivala sve ostale sfere života osim škole i rada na sebi pa sam izgledala kao uspješna a zapravo je to sve bila fasada (čitaj: ogroman trud i rad koji je prekrio pravo stanje stvari) . Kužiš želim reči da sam učila normalno kao svi drugi ja bi imala slabe ocjene i onda bi shvaćali da nešto nije u redu.To što sam se uvijek oko svega trudila to je vezano uz karakter (npr. ja sam uvijek teži k perfekcionizmu) a ne uz npr. inteligenciju ili zdravlje. Želim ti reči da nečija volja za uspjeh ne proizlazi iz zdravlja ili visoke inteligencije, nego ponajprije iz karaktera. Evo moja okolina i svi koji me poznaju dobro primjećuju da ne mogu puno stvari koje drugi iste dobi mogu. Pa baš zato su mi se i izrugivala druga djeca u školi, a posebno na tjelesnom jer nisam molga čak ni uhvatiti loptu ili je pravilno baciti, voziti bicikao. Evo ja ne mogu niti plesati najjednostavniji ples. Znam da svatko ne može biti talentiran za ples ali netko tko nije talentiran za ples će znati sve korake plesa, ali neće ih moći tako lijepo vizualno napraviti, a ja se ne mogu ni pomaknuti niti čak napraviti ni jedan jedini korak. Ne samo da ne mogu fizički nego ne mogu ni zapamtiti. Ja bih prvo vjerojatno 2 sata trebala ponavljati (štrebati) kako izgleda taj jedan jedini pokret da bih ga uopće zapamtila, pa onda još 4 sata ga uvježbavati da bih ga fizički nogom mogla pravilno napraviti, i kad bih ga i upamtila i uvježbala, ja taj najjednostavniji plesni korak opet ne bi mogla lijepo napraviti. Tako bi morala ponavljati (prvo kako izgleda, a zatim fizički nogom ponavljati) i svaki sljedeći korak tog nekog plesa. I kada bih sve korake popamtila ja bi opet ponovno trebala skupno sve prethodno naučene korake ponavljati kako uopće izgledaju ZAJEDNO + raditi ih fizički (nogom) SVE ZAJEDNO. Pročitala sam da je i simptom dispraksije nedostatak ritma za ples i glazbu. Da me netko vidi kako plešem mislio bi da se pretvaram i da ih zafrkavam.
Evo baš sam sada jedan dan vidjela malu djecu od 3 i 5 godina u parkiću kako se igraju na onim spravama (tobogani, ljuljačke, ljestve...) Ja to sada ni sada ne bih mogla a kamoli u djetinjstvu. Evo kad sam ja bila te dobi sva ostala djeca su se igrala na tim ljestvama a ja sam samo stajala i gledala jer nisam mogla ništa kao i oni. Ja mislim da bih se ja tek sa 16 godina mogla popesti na one male ljestvice na toboganu ali nikad spustiti kroz tobogan. Ni danas ne bi mogla vježbati na tim malim spravicama na kojima mogu djeca od 3 godine. Nikad nisam ni vijaču mogla preskočiti, ni kolut nazad, ni pravilno trčati, čak ni čučanj i skelk ne mogu pravilno. Uvijek bi na graničaru bila pogođena za doslovno par sekundi. U jednom čalnku sam pročitala da dispraksičari ne mogu pucketati prstom, puhati balon ili oponašati nečiji pokret. Ja to sve ne mogu a druga djeca su to i u osnovnoj mogla. Jedva vozim bicikao, ali nikad ga ne bih mogla voziti na cesti. Ja bih jednostavno pala ili naletavala na ljude i životinje. Evo ja ne mogu na ljestvama doći na više od 3 stepenice. Pročitala sam da bi osoba sa dispraksijom drhtala dok stoji na stolcu ili hoda po ljestvama ili kad radi vježbe na tjelesnom - točno sam ja tako. I još je pisalo da kada bi dispraksičar stao na stolac da bi on prvo morao dugo gledati nogu kako se uspinje i procjenjivati gdje stoji i tako sam ja uvijek morala.
Ima tu još i bezbroj stvari koje ne mogu.

[pulinka]

Ja u životu nisam čula da je osoba sa takvim sklopom poteškoća kakve ti navodiš tako detaljno i elokventno opisala te svoje poteškoće na 17 stranica u wordu (za koji btw isto treba određen nivo inteligencije i pamćenja). Niti znam da sati i sati učenja mogu puno pomoći nekome ko tvrdi da esencijalno ne razume i ne pamti to što uči, i nije sposoban da uči oponašanjem. Tom logikom si satima i satima i danima učenja morala biti sposobna da savladaš bar jedan posao, recimo čistačice?

[PITANJE123]

Ja u životu nisam čula da je osoba sa takvim sklopom poteškoća kakve ti navodiš tako detaljno i elokventno opisala te svoje poteškoće na 17 stranica u wordu (za koji btw isto treba određen nivo inteligencije i pamćenja). Niti znam da sati i sati učenja mogu puno pomoći nekome ko tvrdi da esencijalno ne razume i ne pamti to što uči, i nije sposoban da uči oponašanjem. Tom logikom si satima i satima i danima učenja morala biti sposobna da savladaš bar jedan posao, recimo čistačice?

Razumijem da ti je to sve čudno, ali kao što sam rekla stvar je u trudu i ima tu još bezbroj stvari i simptoma koji se preklapaju sa svime što sam pročitala o dispraksiji. Ni ja sama neznam što bih rekla na to sve. To što sam znala na 17 stranica opisati tekst je zato što cijeli život imam te simptome i već 7 godina od kad sam naišla na dispraksiju na jednom medicinskom članku razmišljam o svim svojim poteškoćama i detaljno sam ih detaljizirala u svojim glavi.
A možda imam nespecifičnu dispraksiju. Kao što u svakoj dijagnozi pod brojkom u medicinskoj klasifikaciji bolesti postoji i pojam "nespecifičan ...". Evo tako npr. postiji nespecifična šizofrenija/upala bubrega. Evo to "nespecifičan" znači da se preklapaju simptomi sa određenom bolesti na koju se sumnja a opet nešto je čudno drugačije. U svakom pravilu postoji iznimka. Čula sam se sa jednim čovjekom koji isto ima dispraksiju i rekao mi je da je njemu isto jako dobro išla škola ali da je učio skoro ništa.
Hvala ti na pomoći! <3

[PITANJE123]

Sati i sati učenja su mi zaista pomogli jer ja npr. znam da nakon 2 h učenja ne upamtim čak nekad ni jednu jedinu rečenicu ,a nakon 70 naučim puno. Nekad jednostavno ako se jako trudiš je nemoguće da baš ništa ne naučiš ako toliko ponavljaš.

[PITANJE123]

Znam da za 17 stranica opisa teksta treba određen nivo inteligencije, ali za to je potrebno samo da nemaš mentalnu retardacijnu tj . IQ niži od 70 a ja imam veći IQ, samo manji od prosjeka. A i tih 17 stranica je rezultat iskustva. Shvaćaš praćenja svog stanja cijeli život.

[pulinka]

Zapravo, kad pročitam ovaj tvoj poslednji post, zapitam se da li koristiš komande kojima prevodiš reči u tekst ili ga kucaš?

[PITANJE123]

To sam se naknadno sjetila kad sam prethodno već poslala.

[PITANJE123]

Pulinka i Sirius da li vi možda imate dijete oboljelo od dispraskije ili nešto slično?

[pulinka]

Ja sam videla puno dece sa poteškoćama kako prolaze kroz dvanaest godina osnovne i srednje škole, pri tome sama nisam vozač jer ne držim dobro pravac, bicikl sam naučila da vozim sa 11 godina, rolere nikad, generalno sam "smotanija od proseka" u svoj motorici, tj.kroz školovanje nikad nisam motorički briljirala, niti bih bila sjajna na početku karijere kelnerice, čistačice, bilo čega što zahteva sjajnu motoriku.
Dakle, mogu da saosećam sa tvojim motoričkim problemima.
Mogu da saosećam i sa kognitivnim problemima.

Ali nikad nisam videla da neko sa kombinacijom kognitivno motoričkih problema koje ti sebi pripisuješ tako brzo veze elokventne odgovore na forumu jedan za drugim. To je nadrealna brzina suvislog kucanja za nenaučljivog dispraksičara ispodprosečne inteligencije.

[sirius]

Pulinka i Sirius da li vi možda imate dijete oboljelo od dispraskije ili nešto slično?

Moje dijete ima disleksiju , disgrafiju i diskalkuliji, tj. ima probleme vizualni prostorne percepcije. Jedino sto nema vece poteskoce sa kordinacijiom jer joj je motorika dobra ( iako se tesko snalazi u prostoru).
Nema sanse da bi ona samostalno ucila pogotovo ne iz knjiga jer ne razumije procitano . Slusno ne razumije nove rijeci, ne pamti ih .
Uz sve to ona ima prosjecne i iznadprosjecne kongitivne sposobnosti ( kako u kojem podrucju) i iznadprosjecnu kratkotrajnu radnu memoriju.
Sve sto ti pricas , svi ti poslovi koje spominjes njoj bi ( sad ima 12 godina pa ne radi jos) bili puno laksi od skole koja zahtjeva organizaciju i duboko razumjevanje onoga sto ucis. Jer cak i bubanje na pamet, posebno dugotrajno , zahtjeva odredene sposobnosti.

I nisi oboljela od dispraksije ( ako je dispraksija to sto te muci) nego ju imas. Tvoj mozak radi na drugi nacin i to se ne lijeci. Pogotovo u odrasloj dobi.
Ali sve to sto opisujes meni je prilicno nelogicno da bi objasnilo (samo) dijagnozom dispraksije.

[sirius]

I sama znam često pomisliti da imam još nešto uz dispraksiju.
Poslije puberteta se sigurno nije ništa dogodilo kad te simptome imam oduvijek, a i čak mi je mrvicu bolje od srednje škole.
Pa upravo zato se sve to dobro prekrilo jer sam se ja jako extremno trudila da sam zanemarivala sve ostale sfere života osim škole i rada na sebi pa sam izgledala kao uspješna a zapravo je to sve bila fasada (čitaj: ogroman trud i rad koji je prekrio pravo stanje stvari) . Kužiš želim reči da sam učila normalno kao svi drugi ja bi imala slabe ocjene i onda bi shvaćali da nešto nije u redu.To što sam se uvijek oko svega trudila to je vezano uz karakter (npr. ja sam uvijek teži k perfekcionizmu) a ne uz npr. inteligenciju ili zdravlje. Želim ti reči da nečija volja za uspjeh ne proizlazi iz zdravlja ili visoke inteligencije, nego ponajprije iz karaktera. Evo moja okolina i svi koji me poznaju dobro primjećuju da ne mogu puno stvari koje drugi iste dobi mogu. Pa baš zato su mi se i izrugivala druga djeca u školi, a posebno na tjelesnom jer nisam molga čak ni uhvatiti loptu ili je pravilno baciti, voziti bicikao. Evo ja ne mogu niti plesati najjednostavniji ples. Znam da svatko ne može biti talentiran za ples ali netko tko nije talentiran za ples će znati sve korake plesa, ali neće ih moći tako lijepo vizualno napraviti, a ja se ne mogu ni pomaknuti niti čak napraviti ni jedan jedini korak. Ne samo da ne mogu fizički nego ne mogu ni zapamtiti. Ja bih prvo vjerojatno 2 sata trebala ponavljati (štrebati) kako izgleda taj jedan jedini pokret da bih ga uopće zapamtila, pa onda još 4 sata ga uvježbavati da bih ga fizički nogom mogla pravilno napraviti, i kad bih ga i upamtila i uvježbala, ja taj najjednostavniji plesni korak opet ne bi mogla lijepo napraviti. Tako bi morala ponavljati (prvo kako izgleda, a zatim fizički nogom ponavljati) i svaki sljedeći korak tog nekog plesa. I kada bih sve korake popamtila ja bi opet ponovno trebala skupno sve prethodno naučene korake ponavljati kako uopće izgledaju ZAJEDNO + raditi ih fizički (nogom) SVE ZAJEDNO. Pročitala sam da je i simptom dispraksije nedostatak ritma za ples i glazbu. Da me netko vidi kako plešem mislio bi da se pretvaram i da ih zafrkavam.
Evo baš sam sada jedan dan vidjela malu djecu od 3 i 5 godina u parkiću kako se igraju na onim spravama (tobogani, ljuljačke, ljestve...) Ja to sada ni sada ne bih mogla a kamoli u djetinjstvu. Evo kad sam ja bila te dobi sva ostala djeca su se igrala na tim ljestvama a ja sam samo stajala i gledala jer nisam mogla ništa kao i oni. Ja mislim da bih se ja tek sa 16 godina mogla popesti na one male ljestvice na toboganu ali nikad spustiti kroz tobogan. Ni danas ne bi mogla vježbati na tim malim spravicama na kojima mogu djeca od 3 godine. Nikad nisam ni vijaču mogla preskočiti, ni kolut nazad, ni pravilno trčati, čak ni čučanj i skelk ne mogu pravilno. Uvijek bi na graničaru bila pogođena za doslovno par sekundi. U jednom čalnku sam pročitala da dispraksičari ne mogu pucketati prstom, puhati balon ili oponašati nečiji pokret. Ja to sve ne mogu a druga djeca su to i u osnovnoj mogla. Jedva vozim bicikao, ali nikad ga ne bih mogla voziti na cesti. Ja bih jednostavno pala ili naletavala na ljude i životinje. Evo ja ne mogu na ljestvama doći na više od 3 stepenice. Pročitala sam da bi osoba sa dispraksijom drhtala dok stoji na stolcu ili hoda po ljestvama ili kad radi vježbe na tjelesnom - točno sam ja tako. I još je pisalo da kada bi dispraksičar stao na stolac da bi on prvo morao dugo gledati nogu kako se uspinje i procjenjivati gdje stoji i tako sam ja uvijek morala.
Ima tu još i bezbroj stvari koje ne mogu.

Oprosti, ali to mi zvuci apsolutni nevjerojatno. Cak i da glumis ne bi mogla proci 12 godina tijelesnig odgoja u skoli da netko ne primjeti da nista ne mozes.

[PITANJE123]

Ja sam videla puno dece sa poteškoćama kako prolaze kroz dvanaest godina osnovne i srednje škole, pri tome sama nisam vozač jer ne držim dobro pravac, bicikl sam naučila da vozim sa 11 godina, rolere nikad, generalno sam "smotanija od proseka" u svoj motorici, tj.kroz školovanje nikad nisam motorički briljirala, niti bih bila sjajna na početku karijere kelnerice, čistačice, bilo čega što zahteva sjajnu motoriku.
Dakle, mogu da saosećam sa tvojim motoričkim problemima.
Mogu da saosećam i sa kognitivnim problemima.

Ali nikad nisam videla da neko sa kombinacijom kognitivno motoričkih problema koje ti sebi pripisuješ tako brzo veze elokventne odgovore na forumu jedan za drugim. To je nadrealna brzina suvislog kucanja za nenaučljivog dispraksičara ispodprosečne inteligencije.

Ej , bok!
Vjerujem ti da si vidjela, ali da je tu djecu netko tjerao kao moja mama mene da rade ono što ne mogu (npr. savršen uspjeh u školi) vjerojatno bi i ona sama mogla toliko učiti jer bi bila pod pritiskom + tako odgojena, a prepuštena sama sebi. Nemoj me krivo shvatiti, ne osuđujem ja nikoga i sama znam koji je križ toliko učiti i da to ne bi ni zdravi izdržali jer je 15 h na dan učiti režim. Pa to sam vidjela u svojoj okolini i baš zato su mi se smijali koliko učim. Evo npr. ja neki zadatak nisam razumjela i onda sam doslovno znala 5 h sjediti i razmišljati bez da sam slovo napisala na papir, a kad sam shvatila išla sam još satima zapisivati na papir. Shvaćate samo sam 5 h sjedila nijemo i razmišljala i onda sam promozgala. O tom extremnom trudu govorim. Da su druga djeca tako radila i kod njih bi se prekrila neka dijagnoza.

Razumijem što želiš reći, ali vjeruj mi da to sve što ti navodiš da nisi mogla je ništa naspram onoga što ja ne nisam mogla. Da me upoznaš uživo vidjela bi koliko si ti zapravo sposobnija od mene. To što je tebi loša motorika meni bi bila dobra jer ja imam još goru.
Vidim da pišeš da si naučila voziti bicikl sa 11 godina, ali da li sada voziš normalno na cesti? Ja to ne bih mogla. Čitala sam na medicinskim člancima da je teško razlikovati normalnu prirodnu nespretnost i dispraksiju. Pisalo je da treba biti vrhunski stručnjak da bi uvidio razliku. Upravo je to razlika između tebe i mene. Ti si samo malo prirodno „smotanija“ kako i sama kažeš, a ja sam baš bolesna (vjerojatno). Ti možeš normalno funkcionirati u životu a ja ne mogu. I po tome se vidi da ja imam poremećaj/specifičnu teškoću učenja koja je omela moj razvoj. Ti možeš normalno raditi na poslu i raditi neke druge stvari (zar ne?) a ja ne mogu.

Vidim da pišeš da ni ti ne bi bila na početku sjajna na poslu npr. čistačice, ali ti bi recimo normalno radila uz male pogreške za koje bi ti rekli da popraviš i ti bi to napravila i nakon mjesec dana probnog roka bi bila osposobljena i sve bi znala, a meni i dalje ne ide tj. nema pomaka.
Vidim da si napisala da ne voziš auto jer nemaš dobri pravac, ali da si ti išla u autoškolu ti bi vjerojatno kad tak uz pojačan trud završila, a ja nisam mogla okrenuti ni običan volan. Pa sam instruktor je rekao da to nikad nije vidio i da vozim lošije nego starci koji prvi put dođu na obuku i da ću se zatući na cesti. Bio je prestravljen. I ja poznajem ljude kojima imaju lošiju motoriku i baš sad znam za jednu moju poznanicu koja ide jako dugo u autoškolu i rekla mi je da joj je sve čudno, ali na kraju je svladala. Želim ti reći da bi netko sa prirodnom nespretnošću dulje morao vježbati i učiti voziti od drugih ljudi, a možda bi 10 puta padao i izgubio sve živce, ali na kraju bi položio. Takvi bi ljudi možda puno puta morali par jednostavnih pokreta u autu ponoviti, a ja se ne bi pokrenula s mrtve točke. Kada bi ti ljudi već vježbali na cesti (naravno uz puno prethodnog ponavljanja) ja još ne bi naučila volan okrenuti.

Vidim da si me pitala i ovo: „Tom logikom si satima i satima i danima učenja morala biti sposobna da savladaš bar jedan posao, recimo čistačice?“
To sam se i ja često znala pitati i sama sebi govoriti da su neki ljudi završili puno lakšu srednju školu nego ja pa su opet mogli raditi tako nešto jednostavno, a ja ne mogu i na kraju sam došla do ovog zaključka:
MOZAK mogu natjerati da se barem malo PROMIJENI, a TIJELO NIKAD.
Tijelo ne mogu natjerati jer imam dispraksiju (vjerojatno). Baš zato što je dispraksija neurološki poremećaj gdje 2 hemisfere mozga ne rade harmonično i ne šalju se impulsi u tijelo i onda tijelo ne može obavljati radnje.

Evo i jednog citata: „Mnogi ljudi ne moraju razmišljati o onome što rade da bi to dobro napravili. Vrhunski kuhari, zanatlije ili kirurzi ne moraju razmišljati o svakom svom pokretu šake i mišića, ali ni mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo kako ćemo točno izvesti neku konkretnu radnju jer nam pokreti dolaze automatski. Dispraksično dijete ne može na takav način biti “nošeno strujom”. Njegova percepcija tijela je slabije organizirana, ruke i noge mu znaju krenuti krivim putem i sve postaje zamršeno, mnogo teže. Intelektualnim pristupom ne možemo riješiti ovakve djetetove probleme u planiranju radnji i nemogućnosti njegove automatske organizacije. Dakle, riječi ne mogu organizirati mozak i puno je korisnije upravljati njegovim osjetima, umjesto da mu kažemo da pomakne nogu mi ju radije trebamo uzeti i "staviti" na željeno mjesto. Na ovakav način ćemo mu dati bolju informaciju kako da se organizira nego da ga nastojimo verbalno upućivati u to što treba učiniti. Dispraksija se javlja kao motorički problem. Ne možemo ga vidjeti ali možemo vidjeti njegovu fizičku manifestaciju. Primjerice, kada dijete pokušava naučiti neku novu sportsku igru, ono je uvijek nanovo mora motorički planirati jer ju nije uspjelo internalizirati.“

To što sam mogla imati dobre ocjene iako sam ispodprosječno inteligentna je zato što ispodprosječna inteligencija (IQ od 80 do 90) NIJE BOLEST već normalno stanje organizma gdje netko NIJE jednostavno PREVIŠE NADAREN (visoko inteligentan). Tu se samo radi o manjem kapacitetu. Naravno, ako se radi o mentalnoj retardaciji (IQ od 20 do 79) onda to jest bolest. Kao što ni netko tko nije talentiran za slikanje nije bolestan, samo zato što mu je susjed možda slikar, ali ako se nekome tresu ruke da ne može slikati onda to jest bolest, npr. može imati ALS, multiplu sklerozu, Parkinsonovu bolest, anksioznost. Ja sam katastrofalno puno učila pa je nemoguće da nisam ništa trebala zapamtiti. Ja zapravo nisam tjerala mozak da brže pamti, nego da duže ponavlja. Nemoguće se je natjerati da brže pamtimo jer koliko kapaciteta imamo toliko možemo jer je to prije svega urođeno. Kao što se ni ne možemo natjerati da promijenimo boju kože.

[PITANJE123]

Mislim da tvoje dijete ne može samostalno učiti jer ima disgrafiju i disleksiju pa vidi iskrivljeno napisane riječi. I jedan liječnik je rekao da osoba sa disleksijom ili disgrafijom koja ima visoku inteligenciju postiže puno veći uspjeh u školi nego osoba koja to nema a ima nižu inteligenciju. To sam i kroz svoje školovanje vidjela kod prijatelja i stvarno je tako. S ovime te ne želim uvrijediti i nadam se da me nećeš krivo shvatiti, ali vjerojatno tvoje dijete nema baš tako veliku volju kao ja. Znam da se sigurno puno trudi i da mu nije lako zbog toga svega što ima, ali opet ne vjerujem da uči 10, 15 h na dan kao ja, tj. već 8 h na dan u osnovnoj školi bez da i 5 minuta na dan gleda tv, šeta, igra, dopisuje se s prijateljicama i tako svaki dan od rujna do lipnja sve do praznika . Ja sam čak znala učiti i u kadi i pred jelom, ovo me baš sramota napisati. Ne osuđujem nikoga jer znam kako se i meni samoj bilo teško pamtiti a kad netko teško pamti ima još manju volju za učenjem i to je normalno jer se nitko ne voli sam po sebi mučiti se s nečim što mu teško ide, a to što sam ja radila je režim. Nije u ljudskoj prirodi biti mazohist. Nekad volja jednostavno prevaziđe mnoge prepreke, ali ne može uvijek kao što ja ne mogu na poslu.
Da
Ok, možda nisam oboljela nego moj mozak radi samo na drugi način, ali to ne mijenja činjenicu da se ja suočavam sa simptomima i da mi to uvelike otežava život. Ako dispraksija nije bolest onda je neurološki poremećaj/specifična teškoća učenja/poremećaj u razvoju i to ne može biti normalno funkcioniranje organizma kako kod da okreneš. I sve što ima simptome ne može biti zdravlje, čak su i lomljivi nokti neka bolest (npr. nedostatak vitamina) ili barem odsustvo potpunog zdravlja.

[PITANJE123]

Oprosti, ali to mi zvuci apsolutni nevjerojatno. Cak i da glumis ne bi mogla proci 12 godina tijelesnig odgoja u skoli da netko ne primjeti da nista ne mozes.

Vjeruj mi da je sve bilo tako. Svi su primjećivali sve, ali su šutjeli najviše zbog mojih roditelja. Oni nisu željeli da ne idem k doktoru radi svojih sebičnih ciljeva. Mama je znala ako mi se tako nešto dijagnosticira da onda neće moći svoje neostvarene snove ostvarivati preko mene jer bi joj ljudi jednostavno zamjerali da znaju da očekuje od bolesnog + ispodprosječno inteligentnog djeteta da bude kirurg. Da, ona mi je govorila da ljudi bez faksa manje vrijede i da bar budem profesor ili pravnik ,ako ne liječnik. I da bi najsavršenije bilo da sam kirurg i da bi bilo lijepo da studiram npr. u Cmbridgeu. Da, znam nije normalna. Ona je još od kad me služi pamćenje od najranijeg djetinjstva govorila protiv mene svima i naravno lagala je. Godinama je manipulirala mnogim glupostima. Ona je iskorištavala moguću bolest svog djeteta da bi uzdigla sebe. Evo npr. kada ja nešto nisam mogla ona je rekla da je to zato što sam lijena i da ona mora umjesto mene. I onda se lažno hvalila kako je dobra ,brižna i pametna/sposobna. To joj je cilj u životu da ima ugled, a najviše od sveg je željela ispasti pametna. Oduvijek je patila na visoka zanimanja. Cijeli život me ponižava, uspoređuje sa drugima i da ona je govorila da je 10 h učenja na dan ništa i da učim premalo. Svakakve gluposti je izmišljala da me sramota napisati što točno, ali npr. izmislila je da će njena nećakinja koja ima nižu školu od mene studirati kirurgiju vani, a da sam ja završila specijalnu školu kad sam već imala 18 godina i završila srednju. Njoj je 4-godišnja srednja škola = specijalna škola. Pa je znala reći da joj druga nećakinja studira 5 jezika od jednom na faksu, a to je nemoguće po nijednom programu. A i nije studirala tako nešto. Uglavnom lagala mi je da njeni i ona imaju fakseve a nisu imali. To je sve radila da bih se osjećala manje vrijednom i da bih onda bila čim uspješnija i da bi onda moj uspjeh prepisala sebi kao što je i cijeli život radila. Ukratko odgajala me je da ja moram svakog cijeniti ako je i nisko obrazovan a mene ne smije nitko ako sam i najviše od svih obrazovana i da su oni previše postigli ako su i malo a da za mene ništa nije dovoljno. Već sa 7 godina me znala maltretirati kako nemam faks, a tek sam u 1. osnovne krenula.

I svi su u školi primjećivali da imam problema, ali ona je jednostavno sve izmanipulirala i da ju vi uživo upoznate i vi bi joj vjerovali kako vješto glumi. Svi prijatelji su mi se čudili na tjelesnom i zafrkavali me. Čak je i u nižim razredima učiteljica rekla da bi trebala na neki pregled jer mi tjelesni ide stravično loše,ali mama je tad rekla da mi se neda i neka me potjera malo više da treniram. A doma je došla s pričom kako je najbolja mama i kako mi radi uslugu jer me ne stigmatizira bolešću. Kao da neću moći biti uspješna u životu ako mi se nešto dijagnosticira i da joj moram biti zahvalna jer ni jedna druga mama nije tako dobra i ne bi to napravila za svoje dijete. A ostali ukućani su joj se divili kako kao dobro postupa i još mi govorili da sam nezahvalna i da je moram više cijeniti, a cijenila sam je toliko da sam si upropastila život zbog njenih gluposti. Nije ni bila svjesna da sama sebi radi medveđu uslugu.
Na tjelesnom nisam mogla apsolutnu ništa, ali učiteljica je sažaljevala nju a ne mene. Ona je manipulirala kako sam ja kao „teško dijete“ a ona najbolja mama. Jednom sam na google upisala „roditelj manipulator karakteristike“ i čitala forum otrovni roditelji i u tome svemu 100% prepoznajem nju. Ona je manipulator a manipulacija je logičko taktička igra pa ti svi sve vjeruju. Evo u vrtiću nisam mogla ni otvoriti škare ni zakopčati gumb na hlačama ni otvoriti vrata a ona je tetama iz vrtića rekla da ja to ne mogu jer je ona predobra pa sve radi umjesto mene pa ja nisam naučena. I uvijek sam teško rukama oblikovala glanimol. Na gredu ne mogu ni stati a kamoli hodati. Sva se tresem i pala bih dolje da stanem na nju. U nižim razredima nisam mogla skočiti na školsku klupu a svi drugi su to mogli a bila sam jedna od najvišljih. Jednom su djeca sjedila na ogradi a ja nisam mogla ni gore na nju a da jesam ja bih pala dolje na leđa. Kao što sam i jedva stajala na stolcu i pobrisala ploču. Sva sam se grčila i tresla. U nižim razredima mi je čak bilo jako teško hodati po nekim jako visokim, dugim i strmim stepenicama, a drugi su to mogli.
Ljudi su vrlo dobro znali koliko sam nesposobna tako da su čak znali procijeniti što ću ja moći a što ne a da me pritom prije nikad nisu vidjeli da ja to ne mogu.
Evo primjera:
Kada sam imala 11 godina imali smo onu neku vježbu gdje dobiješ potvrdu/dozvolu za vožnju bicikla na cesti. Znate ono kad to ispituje i uči učitelj tehničkog. To se održavalo u veljači, a mene su moji prijatelji još u rujna zafrkavali da li znam voziti bicikao a da me pritom nikad nisu ni vidjeli da vozim ili ne vozim. I kad je došla ta veljača jedno 5 puta se to odgodilo jer je neki put bilo loše vrijeme, nekad je učitelj bio zauzet, a nekad nam je dao još vremena da se izvježbamo. Ja sam svaki put zahvaljivala Bogu kada je bilo odgođeno. Ja sam doma puno vježbala. I onda je došao taj dan i mene je bilo jako strah a ostali su se već smijali čim su me vidjeli da sam došla sa biciklom. Bio je poslagan poligon na igralištu kao cesta sa znakovima. Izredala su se neka djeca prije mene i netko je bio lošiji a netko bolji (eto oni s prirodnom nespretnošću su bili lošiji). I tako sam ja došla na red a prijatelji su si već dali mig da ja nastupam. Prvo sam jedva sjela na bicikao a kad sam se krenula voziti doslovno sam na tom poligonu išla cik cak i još se zabušavala u znakove i tuđe bicikle i naravno svi su se smijali. Čak su to došli i gledati stariji učenici od mene 3, 4 godine i smijali se sa mojim prijateljima i sve gledali. Čak su i oni sa kojima se nisam ni družila znali kako će biti i došli su se smijat i gledat moju nesposobnost. Smiješno je bilo čak i učitelju, ali on je imao pogled u pod jer nije želio da se to shvati i nije mi rekao ništa samo me pustio. Naravno učitelj se nije podrugljivo smijao i bio je dobar, ali djeca jesu. Nije ni vikao, samo se ponašao kao da se ništa nije dogodilo i posložio to pobacano.


Kada sam krenula u autoškolu to su ostali nekako saznali i svi su me podrugljivo pitali kao kako ide i još su me pitali da li možda želim da im javim dan i sat pa da dođu gledati za „podršku“. Jednom su se moj tata i instruktor našli na kavi pa mu se ovaj žalio kako nikada u životu nije vidio tako nešto, a tata mu je rekao da ja kao ne želim a ne ne mogu. I još mi se instruktor poslije podrugljivo smijao u facu.

Jednom su nas iz srednje škole pustili 1 sat slobodnog i ja sam se jedva znala doći do jednog dućana koji je bio malo dalje i vratiti natrag u školu .Kad sam došla prijatelji su si došaptavali da čudno uopće što sam se znala vratiti (pazite sa 16 godina). Shvaćate nikad me nisu vidjeli da se ne snalazim u prostoru niti sam to ikad pričala kome, ali su točno predvidjeli što bi moglo biti.

U nižim razredima me moja učiteljica tračala drugoj učiteljici na moru kako ja neću sigurno ni moći stati u vodu a kamoli moći plivati. I još su me podrugljivo tapšale po nogama kao da moram znati plivati bolje od njih jer kao imam bolje noge. Ja sam pala u vodu i čak se nisam ni u najplićoj vodi mogla zadržati gore pa sam se skoro utopila tj. plutala sam gore dolje po vodi i dosta sam vode osjećala u plućima. Eto možda je baš to dispraksija, normalno da ne mogu svi znati plivati, ali svi se mogu zadržati u vodi a ja ni sada no ne bih mogla. A kada bi drugi vježbali plivati naučili bi.

U nižim i višim razredima osnovne su me učitelji samo pustili kad su vidjeli da nešto ne mogu na tjelesnom i pustili da vježbam koliko mogu. Kad sam došla u srednju školu profesorica je bila zgrožena kako ništa ne mogu i samo me prestravljeno gledala kao da će joj oči ispasti van. Mislim da je ona mislila da se ja kao pretvaram da ne bih morala vježbati, a nakon 3 mjeseca je shvatila u sebi da ne mogu i od onda mi je počela govoriti da ona zna da ja ne mogu ali neka se trudim da pomaknem svoj rezultat koliko mogu. Ta profesorica je jednom jednom drugom profesoru tjelesnog šaptala kako ja ništa ne mogu i kao da to nikad nije vidjela i zajedno su se čudili.
I zašto bi bilo čudno da tokom 12 godina školovanja nitko nije reagirao? Pa kad nešto nisam mogla samo su me pustili da to ne napravim a kad je nešto trebalo ocjenjivati dobila sam 1,2,3 ovisno za koliko sam napravila i nikome ništa.

Na poslu je druga kolegica koja me poznavala samo tjedan li manje točno znala procijeniti da ja neću moći podići jedan sanduk a ona puno mršavija je mogla iznad prsiju, a ja ni do koljena. Shvaćate ona me nije niti vidjela da ne mogu već je samo zaključila i rekla da ću ja sve polupati da će dalje ona.

Ukratko, svi su sve znali ali to je bilo kao javna tajna i svi smo se pravili kao da ne postoji problem. Moji roditelji su započeli igru, odredili pravila; ja sam igru provela (pod njihovim pritiskom, zapravo mislila sam da mi žele dobro jer su manipulirali), a okolina je objeručki prihvatila. Kad nemaš podršku roditelja nemaš ničiju. Nije važno kakva su djeca nego kakvi su roditelji. Svi sude djeci po onome kako ih roditelji predstavljaju bez da se uopće pitaju je li to istina. Netko ima roditelje kojima je i malo puno, a netko kome ni extremno nije čak ni malo. Jednom kad me jedna cura koja me poznavala 2 mjeseca vidjela na tjelesnom šapnula je drugi „Ona je dijete s posebnim potreba , sve su krivi roditelji koji to nisu vidjeli“.

Evo još jedne manipulacije moje mame. Kad sam krenula u više razrede poslali su me na pregled da li moram po smanjenom programu iz matematike. I onda je moja mama doma živčanila i vrištala i cijeli me dan ružno gledala i ponižavala. Čak me natjerala se popnem na ljestve i pred tatom i djedom ponižavala ispitivajući neke stvari iz matematike. 2 cijela dana prije nego sam trebala ići na taj pregled mi je zadavala neke zadatke i silila da ih se naštrebam da prekrijem da ih ne znam. Obučavala me što moram govoriti i kako se moram ponašati. Čak je odredila koju majicu i hlače moram imati da bih izgledala fino i nisam ni smjela imati drugu odjeću. Kada sam ušla u ordinaciju počelo je ispitivanje i tako nešto. Ona je tad pred ženom koja me pregledavala izjavila ovo „Ah ta naša škola svakog šalje na pregled za smanjeni program. Gdje može vrlo dobra učenica kojoj ne ide samo matematika ići po smanjenom programu. Ti naši učitelji misle da su svi za smanjeni program koji nisu odlični. Za proći sa 4 trebaju velike sposobnosti. Ne mogu svi proći s 5. Nismo svi isti, bilo bi dosadno da jesmo. Moramo biti različiti.“ i još svašta. I tada je ta žena koje me pregledavala sve klimala glavom. A usput je „zaboravila“ spomenuti da se ja za 4 učim toliko puno kao ni drugi u gimnaziji za 5, a da sam učila normalno bila bih jako loša. Eto ovo je taj trud o kojemu vam govorim. I kada me ta žena ispitivala neke zadatke mama mi je ispod stola s prstima pokazivala točne odgovore i kada se žena ustala šaptala mi je što moram napisati u upitniku. I tada su rekli da sam normalne inteligencije i da ne trebam ići po smanjenom, ali sada u 2020 . pred koji mjesec mi je psihologica kod koje sam išla na pregled radi dispraksije rekla da je istina da sam ja u pravu i da imam ispodprosječni IQ.

[summer]

.

[Vrijeska]

Nisam upoznata s tom vrstom poremećaja, samo moram zamijetiti da iznimno dobro pišeš, brzo, bez pogrešaka (ima nešto sitno, ali mi koje smo na forumu godinama radimo jako puno tipfelera, često ne koristimo interpunkciju itd.)

Predložila bih ti da upornost usmjeriš u neku vještinu koja ne mora biti fizička vještina.
Također, mislim da bi trebala savjetovati se s psihijatrom. Nemoj si sama postavljati dijagnozu.

Ili barem nastaviti psihoterapiju.

[PITANJE123]

Nisam upoznata s tom vrstom poremećaja, samo moram zamijetiti da iznimno dobro pišeš, brzo, bez pogrešaka (ima nešto sitno, ali mi koje smo na forumu godinama radimo jako puno tipfelera, često ne koristimo interpunkciju itd.)

Predložila bih ti da upornost usmjeriš u neku vještinu koja ne mora biti fizička vještina.
Također, mislim da bi trebala savjetovati se s psihijatrom. Nemoj si sama postavljati dijagnozu.

Ili barem nastaviti psihoterapiju.

Hvala ti na odgovoru!
I ja sam razmišljala o tome da se preusmjerim na neku drugu vještinu, ali nekako ništa mi ne uspijeva i baš zato sumnjam u dispraksiju.
Ne treba meni psihijatar. Ako misliš da idem k psihologu na terapije zato jer sam napisala da sam bila sada u 2020. malo si me krivo shvatila. Ja nisam bila kod psihologa radi nekog problema/traume nego radi utvrđivanja sposobnosti. Neurolog mi je napisao da sumnja na minimalnu cerebralnu disfunkciju(dispraksiju) i u nalazu mi je napisao da obavezno obavim pregled kod psihologa i snimku mozga. To da psiholog utvrdi razinu sposobnosti, a CT da pokaže da li imam neko organsko oštećenje. Na CT-u još nisam bila.
Ne postavljam sama sebi dijagnozu samo uvelike sumnjam na prethodnu spomenutu,a i stručjaci su mi rekli da bi se stvarno moglo o tome raditi. Jedna edukacijsa rehabilitatorica mi je rekla da je sigurna 100% to imam i da od toga protječu problemi na poslu i sve ostalo.

[pulinka]

Na tvom mestu ja bih se preusmerila na bilo šta što zahteva obimnu upotrebu tastature jer je očigledno da sa tim delom snalaženja u prostoru nemaš vidljivih problema.
Ako želiš dijagnozu, trebalo bi da u potpunosti obaviš sve preglede na koje te upućuju, uključujući i CT, i bilo koji drugi koji ti preporuče.
U svakom slučaju puno sreće, deluje da je pisanje veština u kojoj možeš ostvariti svoje potencijale!

[PITANJE123]

Bok!
Hvala vam svima na odgovorima. Molim Androgena i druge roditelje koji imaju djecu sa dispraksijom da se jave tu na forum kad vide poruku. Puno bi mi značilo. Ako vidite poruku i za par godina možete se javiti. Hvala unaprijed!
<3

[Somebody]

Evo, ja imam dispraksiju i uglavnom te razumijem.
Prvi put javno pišem o tome. Što se tiče mojega slučaja, nemam konkretnu dijagnozu, ali znam da mi je kao djetetu dijagnosticiran poremećaj u razvoju, a k tome sam i prijevremeno rođena te sam pri porođaju ostala bez kisika, sto je vjerojatno i uzrok tom stanju. Također sam to stanje naziva dispraksijom, dok sam prije toga mislila da se radi isključivo o motoričkim problemima, sto nije daleko od istine, ali nije to to.
U školovanju sam imala prilagodbe samo u osnovnoj školi, i to samo produljenje vremena kod pismenih zadataka, sadržajno nista. Završila sam gimnazijski program te sam bila prosječan učenik. Pronalazim se u dijelu u kojemu navodiš da si puno učila, ali to se u mom slučaju odnosilo na matematičko-prirodoslovne predmete i na engleski jezik. S druge strane, odlično, ili barem vrlo dobro sam se snalazila u hrvatskome, povijesti, filozofiji i ostalim humanističkim predmetima i to me valjda i spasilo. Tako, ako postoji neki predmet koji si voljela, zasto ne probas upisati neki fakultet koji ima veze s tim? Imas li neki hobij, nesto sto voliš raditi u slobodno vrijeme? Probaj to nekako podići na razinu na kojoj bi od toga mogla i zaraditi. Mene je (zasada) spasilo sto sam upisala fakultet u kojemu sam se zaista pronašla, ali studij se bliži kraju, pa me sve vise strah budućnosti.
Primijetila sam da se stvarno dobro izražavaš, pa možda da se preusmjeriš na neki posao koji zahtjeva dobre komunikacijske vještine. Kako stojiš sa stranim jezicima?
Puno bih toga jos mogla napisati, ako te nešto konkretno zanima, slobodno pitaj.

[Somebody]

Evo, ja imam dispraksiju i razumijem te gotovo u potpunosti. Napisala sam prije podulju poruku, no izgleda da se nije spremila.
U mom slučaju, dispraksija je rezultat prijevremenoga rođenja i nedostatka kisika pri rođenju. Zbog toga, ajmo reći, ja sam imala dijagnozu, iako je trenutno nemam. Znam da ovo zvuci paradoksalno, ali u razdoblju kada sam ja bila predškolske dobi i kada sam upisivala prvi razred, vjerojatno se nije ni znalo za termin dispraksija. Dijagnosticiran mi je poremećaj u razvoju te sam ja oduvijek znala da imam problema s motorikom, samo u djetinjstvu i nisam bas bila svjesna toga koliko će mi to otežati kasniji život. Sto se tice prilagodba, nastavnici su mi samo produljili vrijeme kada su u pitanju bili pismeni zadaci, sadržjno nisam imala nikakvih prilagodbi. Problem je u tome sto mislim da ni nastavnici nisu znali kakav ja to tocno problem imam, a mislim da nije znala i još uvijek ne zna ni moja mama. Mislim da je najveći problem, kako si i sama navela, sto to ljudi cesto znaju brkati s općom nespretnošću (pa i glupošću) i sto se ne radi o nekoj vidljivoj teškoći.
Sto se tice srednje škole, budući da sam napredovala u brzini prilikom pismenih zadataka, vise nisam imala nikakvih prilagodbi. Završila sam opću gimnaziju te sam bila prosječan učenik. Lose su mi išli prirodoslovno-matematički predmeti i engleski jezik. S druge strane, odlično sam se, ili barem vrlo dobro, snalazila u hrvatskome jeziku i u humanističkim predmetima, sto me valjda i spasilo. Također, spasilo me i to sto sam oduvijek znala sto želim studirati, fakultet mi je općenito jako puno pomogao. Ali opet, fakultet je jedno, a posao je nešto sasvim drugo. Sada kada sam na kraju studija užasno se bojim toga da necu biti dobra u svojoj profesiji, kao i budućnosti opcenito.
Zato jesi imala možda u srednjoj školi neki predmet koji ti je dobro išao i koji si voljela? Možda da pokušaš upisati neki studij koji je povezan s tim predmetom? Imas li neki hobij, nesto sto voliš raditi u slobodno vrijeme? Pokušaj to podignuti na razinu na kojoj bi mogla zaraditi. Također, vidim da si elokventna. Zasto se ne probas zaposliti i prije toga preusmjeriti na osposobljavanje za neki posao koji zahtjeva dobre komunikacijske vještine. Razmisli o tome vidiš li se u nekom poslu koji zahtjeva rad s ljudima ili vise preferiraš uredske poslove.
Ne znam, mogla bih jos puno toga napisati, ali ne znam na koji da se segment osvrnem. Ako te nešto konkretno zanima, slobodno pitaj.

[čokolada]

Somebody, novi članovi moraju pričekati odobravanje postova, zato ti nije odmah "prošao" prvi post (pustila sam sad oba).

[Somebody]

U redu. Shvatila sam i ja, nakon drugog pisanja. Ispričavam se na duplanju.