pulinka prvotno napisa
Ej , bok!
Vjerujem ti da si vidjela, ali da je tu djecu netko tjerao kao moja mama mene da rade ono što ne mogu (npr. savršen uspjeh u školi) vjerojatno bi i ona sama mogla toliko učiti jer bi bila pod pritiskom + tako odgojena, a prepuštena sama sebi. Nemoj me krivo shvatiti, ne osuđujem ja nikoga i sama znam koji je križ toliko učiti i da to ne bi ni zdravi izdržali jer je 15 h na dan učiti režim. Pa to sam vidjela u svojoj okolini i baš zato su mi se smijali koliko učim. Evo npr. ja neki zadatak nisam razumjela i onda sam doslovno znala 5 h sjediti i razmišljati bez da sam slovo napisala na papir, a kad sam shvatila išla sam još satima zapisivati na papir. Shvaćate samo sam 5 h sjedila nijemo i razmišljala i onda sam promozgala. O tom extremnom trudu govorim. Da su druga djeca tako radila i kod njih bi se prekrila neka dijagnoza.
Razumijem što želiš reći, ali vjeruj mi da to sve što ti navodiš da nisi mogla je ništa naspram onoga što ja ne nisam mogla. Da me upoznaš uživo vidjela bi koliko si ti zapravo sposobnija od mene. To što je tebi loša motorika meni bi bila dobra jer ja imam još goru.
Vidim da pišeš da si naučila voziti bicikl sa 11 godina, ali da li sada voziš normalno na cesti? Ja to ne bih mogla. Čitala sam na medicinskim člancima da je teško razlikovati normalnu prirodnu nespretnost i dispraksiju. Pisalo je da treba biti vrhunski stručnjak da bi uvidio razliku. Upravo je to razlika između tebe i mene. Ti si samo malo prirodno „smotanija“ kako i sama kažeš, a ja sam baš bolesna (vjerojatno). Ti možeš normalno funkcionirati u životu a ja ne mogu. I po tome se vidi da ja imam poremećaj/specifičnu teškoću učenja koja je omela moj razvoj. Ti možeš normalno raditi na poslu i raditi neke druge stvari (zar ne?) a ja ne mogu.
Vidim da pišeš da ni ti ne bi bila na početku sjajna na poslu npr. čistačice, ali ti bi recimo normalno radila uz male pogreške za koje bi ti rekli da popraviš i ti bi to napravila i nakon mjesec dana probnog roka bi bila osposobljena i sve bi znala, a meni i dalje ne ide tj. nema pomaka.
Vidim da si napisala da ne voziš auto jer nemaš dobri pravac, ali da si ti išla u autoškolu ti bi vjerojatno kad tak uz pojačan trud završila, a ja nisam mogla okrenuti ni običan volan. Pa sam instruktor je rekao da to nikad nije vidio i da vozim lošije nego starci koji prvi put dođu na obuku i da ću se zatući na cesti. Bio je prestravljen. I ja poznajem ljude kojima imaju lošiju motoriku i baš sad znam za jednu moju poznanicu koja ide jako dugo u autoškolu i rekla mi je da joj je sve čudno, ali na kraju je svladala. Želim ti reći da bi netko sa prirodnom nespretnošću dulje morao vježbati i učiti voziti od drugih ljudi, a možda bi 10 puta padao i izgubio sve živce, ali na kraju bi položio. Takvi bi ljudi možda puno puta morali par jednostavnih pokreta u autu ponoviti, a ja se ne bi pokrenula s mrtve točke. Kada bi ti ljudi već vježbali na cesti (naravno uz puno prethodnog ponavljanja) ja još ne bi naučila volan okrenuti.
Vidim da si me pitala i ovo: „Tom logikom si satima i satima i danima učenja morala biti sposobna da savladaš bar jedan posao, recimo čistačice?“
To sam se i ja često znala pitati i sama sebi govoriti da su neki ljudi završili puno lakšu srednju školu nego ja pa su opet mogli raditi tako nešto jednostavno, a ja ne mogu i na kraju sam došla do ovog zaključka:
MOZAK mogu natjerati da se barem malo PROMIJENI, a TIJELO NIKAD.
Tijelo ne mogu natjerati jer imam dispraksiju (vjerojatno). Baš zato što je dispraksija neurološki poremećaj gdje 2 hemisfere mozga ne rade harmonično i ne šalju se impulsi u tijelo i onda tijelo ne može obavljati radnje.
Evo i jednog citata: „Mnogi ljudi ne moraju razmišljati o onome što rade da bi to dobro napravili. Vrhunski kuhari, zanatlije ili kirurzi ne moraju razmišljati o svakom svom pokretu šake i mišića, ali ni mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo kako ćemo točno izvesti neku konkretnu radnju jer nam pokreti dolaze automatski. Dispraksično dijete ne može na takav način biti “nošeno strujom”. Njegova percepcija tijela je slabije organizirana, ruke i noge mu znaju krenuti krivim putem i sve postaje zamršeno, mnogo teže. Intelektualnim pristupom ne možemo riješiti ovakve djetetove probleme u planiranju radnji i nemogućnosti njegove automatske organizacije. Dakle, riječi ne mogu organizirati mozak i puno je korisnije upravljati njegovim osjetima, umjesto da mu kažemo da pomakne nogu mi ju radije trebamo uzeti i "staviti" na željeno mjesto. Na ovakav način ćemo mu dati bolju informaciju kako da se organizira nego da ga nastojimo verbalno upućivati u to što treba učiniti. Dispraksija se javlja kao motorički problem. Ne možemo ga vidjeti ali možemo vidjeti njegovu fizičku manifestaciju. Primjerice, kada dijete pokušava naučiti neku novu sportsku igru, ono je uvijek nanovo mora motorički planirati jer ju nije uspjelo internalizirati.“
To što sam mogla imati dobre ocjene iako sam ispodprosječno inteligentna je zato što ispodprosječna inteligencija (IQ od 80 do 90) NIJE BOLEST već normalno stanje organizma gdje netko NIJE jednostavno PREVIŠE NADAREN (visoko inteligentan). Tu se samo radi o manjem kapacitetu. Naravno, ako se radi o mentalnoj retardaciji (IQ od 20 do 79) onda to jest bolest. Kao što ni netko tko nije talentiran za slikanje nije bolestan, samo zato što mu je susjed možda slikar, ali ako se nekome tresu ruke da ne može slikati onda to jest bolest, npr. može imati ALS, multiplu sklerozu, Parkinsonovu bolest, anksioznost. Ja sam katastrofalno puno učila pa je nemoguće da nisam ništa trebala zapamtiti. Ja zapravo nisam tjerala mozak da brže pamti, nego da duže ponavlja. Nemoguće se je natjerati da brže pamtimo jer koliko kapaciteta imamo toliko možemo jer je to prije svega urođeno. Kao što se ni ne možemo natjerati da promijenimo boju kože.
 |
|||
Odgovori s citatom