Evo me nakon dugo vremena. Promjenila sam mobitel pa sam se prenašajući podatke sa starog mobitela, sjetila i ove teme.
Drago mi je da si se javila @PITANJE123 i drago mi je da si se uspjela zaposliti.
Koji posao sada radiš ako nije tajna?
Kod mene je novost da sam nakon 5 godina dala otkaz na poslu zbog narušenih odnos. Dijelom je za to kriv moj asperger a ponajviše dispraksija. Ponekad se pitam da li ja zaista imam asperger ili sam samo društveno zaostala, jer su me druga djeca još u najranijem djetinjstvu gurnula na margine društva s koje se dan danas nisam uspjela maknuti. Da li je prvo bilo kokoš ili jaje? Da li bih ja bila neautistična da nemam dispraksiju, da nisam čudakinja koja ima čudne izraze lica, čudno hoda, ne zna se orijentirati u prostoru, nije za nikakvi sport i ostale bitne stavke u životu neurotipičnih ljudi.
Mene je uvijek fasciniralo da te ljudi mrze zbog toga jer eto, nisi savršeni klon nekog ispravnom modela čovjeka. I to mrze do te mjere da ti žele zlo, podmeću ti, žele da izgubiš posao, da umreš, da se razboliš...
Sjećam se da me vlastita majka počela daviti s rukama oko vrata jer su mi se kvartovska djeca rugala, a ona nekadašnja popularna faca u društvu nije mogla podnijeti da odgaja takvu gubitnicu. Majka, koja je s 9 godina bila najbolja prva u vožnji bicikla rodi kćer koja ga jedva zna voziti. Majka, koja je u djetinjstvu imala brdo prijatelja rodi kćer koja tokom odrastanja nije imala ni 5 prijatelja, koja nije bila pozvana na većinu rođendana, osim ako ne bi zvala prva. Onu koja je na izletima i ekskurzijama sjedila sama u busu i često sama u školskoj klupi. Onu koja je bila nedodirljiva za popularnu ekipu i ako bi profa popularnom naredila da sjedi sa mnom, popularnom bi se smijali i takve bizarne situacije bile su predmet sprdnje. To se događalo i u srednjoj školi, ma srednja je bila 1000 puta gora od osnovne škole. Ljeto nakon 1. srednje, pokušala sam 1. puta samoubojstvo. Uzela sam bakine tablete za spavanje, no ništa se nije dogodilo. Nisam ih popila dovoljno.
Majka nikad nije imala razumjevanja za mene, urlala je na mene, da sam čudakinja i živim bolesni život jer ne izlazim i nisam sportašica kao druge "normalne" tinejdžerke. Ona me odgajala samohrano na neki bolesni-posesvno-narcisodni način i provodila je sa mnom većinu slobodnog vremena. Morala sam biti njen najbolji prijatelj i emotivna sovica i vreća za udaranje na kojoj bi iskaljivala svoje frustracije, zbog loše financijske situacije, brata koji je parazitirao na njenoj plaći, rublja koje se nije uspjelo osušiti, ručka koji je zagorio...
Svaki Božić, rođendan i Nova Godina bili su ukaljani njenim svađama.
Mislila sam da ću se s punoljetnosti konačno uspjeti otarasiti problema iz djetinjstva i započeti ispočetka. Ništa od toga. Nedugo nakon moje punoljetnosti, majka se razbolila i trebalo je brinuti o njoj. Morala sam raditi makar bilo šta, samo da se novac donese na stol.
Pokušaj zapošljavanja u struci je neslavno propao, kao i neki poslovi van struke. Posao je za mene bio nova srednja škola, tolika količina vikanja, omalovažavanja, ruganja, kao da nikad nisam napustila školsku zgradu. Bila sam okružena ljudima koji su samo po broju godina odrasli. Na zadnjem poslu sam se uspjela donekle snaći, no i tamo je bilo svega toga ali ne tako često. Zaslužila sam to, ne vrijedim kao ostali, mislila sam si. U meni se prelomilo prije malo više od pola godine kada sam se počela suprotstavljati i na kraju sam dala otkaz. Svi su bili osupnuti mojom odlukom i nisu je dobro prihvatili.
Najgore mi je kad mi se ljudi obraćaju s visoka i infantiliziraju me, to mi je užasno ponižavajuće, a baš mi je to nadređena radila.
Kad bi joj se suprotstavila, odgovor je bio: Ja sam duplo starija od tebe, moram ti ukazati na greške, kako se usuđuješ biti bezobrazna i suprotstavljat se meni koja ti mama mogu biti" Klasični gaslighting.
Tjelesno više nisam ni na tom prokletom poslu ni u školi, no svi učesnici mog zlostavljanju žive u mojoj glavi rent free.
Željela bi upisati autoškolu, u glavi čujem njihov posprdni smijeh. Napravim nered u kuhinji kad radim ručak, u glavi mi je njihovo urlanje i vrijeđanje.
Jedini tračak svijetla u tami je da si trenutno mogu priuštiti trenutnu nezaposlenost. Dečko s kojim živim zarađuje dovoljno da platimo hranu i režije.
Nas odnos nije savršen, ali njim sam naučila cijeniti male stvari od kojih sam nekad imala traumu.
On je uvijek veseo i nasmijan, sretan je čim me vidi nakon posla. Majka bi bila bijesna i urlala čim bi me zatvorila ulazna vrata.
Stan nije uvijek savršeno čist niti ručak skuhan svaki dan, no njega to ne smeta.
On ns razumije u potpunosti moje probleme, ali nasli šmo način da možemo funkcionirati.
Svjesna sam da nećemo moći vječno na njegovoj plaći, a mene plaši ponovno zapošljavanje i novo radno mjesto.
Ja se tebi divim @PITANJE123, nadam se da ću jednog dana imati barem 1 posto tvoje snage i upornosti. Trenutno još nisam spremna.