Pola godine smo pokušavali napraviti bebu. Mm oduvijek ima želju da imamo troje djece, dok sam ja iz mjeseca u mjesec vagala bi-ne bi. Situacija na poslu mi je svaki mjesec sve očajnija, smanjila mi se plaća,radim fizički naporan posao, šef me psihički maltretira, mislim da imam burnout sindrom. Često su mi ljudi govorili da bi mi super izlaz bio da ostanem trudna i lijepo tri godine doma i baš me briga. Tako sam ja lijepo i ostala trudna. Osjetila sam veliko olakšanje, jer bi mi ta beba bila izlaz iz teške poslovne situacije.
Umjesto da sam mislila :"samo da bude sve u redu" ja sam mislila "kad najranije mogu na bolovanje."
Prvi pregled kod ginekologa nije prošao očekivno jer je trudnoća bila manja od ZM, pa me je naručivao svaki tjedan da kontrolira napredovanje. Prošli tjedan sam vidila otkucaje srca. To je bio trenutak kada sam shvatila da u mom stomaku zaista raste moja bebica. Kuca još jedna srce. Počela sam se povezivati s njom. Zamišljala, zavolila ...
Jučer sam ponovo bila na kontroli po ZM 9 tt i nema otkucaja, beba je narasla samo 1mm u sedam dana. Moja beba nije živa.
Dobila sam tako željeni papir za bolovanje i na njemu tako groznu dijagnozu. Abortus retentus.
Mm se pita zašto baš nama, a ja imam osjećaj da znam. Ne mogu prestati misliti kako sam ja kriva za to. Bog mi je pokazao što mogu imati i onda mi je to tako jednostavno oduzeo. Pokazao mi je da se ja ne smijem igrati Boga i ništa, baš ništa nije u mojim rukama. Pa bilo bi preidealno da sam baš sad u tako pogodnom trenutku i za mene i za poslodavca ostala trudna i time riješila niz problema.
Ne prave se bebe iz interesa, o kako mi je to tek sada jasno!
Srce me boli, ne znam kako dalje. Plod je još u meni, imam mučnine još uvijek, čekam spontano krvarenje još sedam dana i onda na kiretažu.
Ne želim na kiretažu. Želim da krvarenje krene samo, a onda opet sebe mrzim jer želim potaknuti da to što prije završi. Ne znam što reći ljudima oko sebe. Nemam snage reći im da sam imala spontani. Bojim se njihovih sažaljavajućih pogleda. Ne želim da me išta pitaju. Ne mogu se više vratiti na svoje radno mjesto. Kad se vratim s bolovanja ako ne odem ća kao tehnološki višak, sama ću dati otkaz.
Tako se sramim pred svima vama divnim mamama divnih anđelića.
maja33 prvotno napisa
Pola godine smo pokušavali napraviti bebu. Mm oduvijek ima želju da imamo troje djece, dok sam ja iz mjeseca u mjesec vagala bi-ne bi. Situacija na poslu mi je svaki mjesec sve očajnija, smanjila mi se plaća,radim fizički naporan posao, šef me psihički maltretira, mislim da imam burnout sindrom. Često su mi ljudi govorili da bi mi super izlaz bio da ostanem trudna i lijepo tri godine doma i baš me briga. Tako sam ja lijepo i ostala trudna. Osjetila sam veliko olakšanje, jer bi mi ta beba bila izlaz iz teške poslovne situacije.
Odgovori s citatom