moja priča i prvi put da sam smogla snage ispričati je... U 24 tj. uredne trudnoće saznajem da s bebom nešto nije u redu...o čemu se radi...Nakon najobičnijeg ultrazvuka kod drugog doktora saznajem da su se ekstremiteti prestali razvijati u 16-18 tj ali moja doktorica to nije uočila. Moje djete će biti patuljastog rasta. Nakon prvotnog šoka zaključim da ima i gorih stvari od patuljatog rasta, samo neka bude drugo sve u redu. 1. mišljenje,2. mišljenje,3.,4... svaki dan po doktorima i svaki dan gora dijagnoza. 26. tjedan trudnoće: vašem sinu se ne razvijaju organi u redu i vjerovatno neće preživiti porod zbog zaostajanja pluća, a ako preživi imat će jako teške malformacije i neće nikada moći biti samostalan. Svi doktori preporučuju prekid trudnoće, a ja prestravljena, iscrpljena, rastrojena počinjem misliti kako je to možda najbolje za mene i njega. Zakonsku granicu za prekid trudnoće u Hrvatskoj sam odavno prošla... Trebala bi ići u Sloveniju... Ostaviti kući dvoje djece da odem i vratim se bez brace kojeg tako željno iščekuju. Dok smo se raspitivali gdje ćemo i šta nam treba ja se predomišljam, nemam snage sama odrediti hoće li on živjeti ili neće. Kakav god da je on je moj i ja nemam snage to napraviti. Neznam ni sama želim li da preživi ili ne ali znam da ja neću biti ta koja će odlučivati o tome... O narednih par tjedana nemogu naći niti rječi kojim bi dočarala što sam sve prolazila... U 8. mj trudnoće dobila sam trudove i na svjet donjela mog anđela. Tek kada sam ga ugledala znala sam da ga želim i da sam spremna na sve što me čeka... Samo neka priživi. Odma nakon poroda samo kratko su mi ga pokazali, nisam ga niti stigla uzeti i poljubit. Živio je samo 1 sat i otišao na nebo.Tada sam tražila da mi ga donesu, jedini put koji sam svoje djete primila u ruke i poljubila ... Prošla su 3 mj, a ja nemogu da se ne prisjetim svako malo kako sam i sama zamalo otišla prekinuti trudnoću a sada nemogu prestati plakati jer ga nema... Možda da sam bila sigurnija u svoju ljubav prema njemu, možda bi mu dala snage da živi, možda...možda... Vjerovatno ne... ali osječaj koji me proganja zbog toga još je tu