Draga Patikova mama, želim ti da svaki trenutak trudnoće budeš sretna, znam da svatko ko je prošao gubitak djeteta shvaća da je to stvarno blaženo stanje kada smogneš hrabrosti i divim ti se zbog toga.
Potporu okoline i muža sam imala cijelo vrijeme, a i sada. Ponekada čak imam grižnju savjesti kada skužim koliko se moj muž trudi oko mene a ja nemam snage kreniti dalje. Moj Anđeo će uvjek biti dio mene, i znam da moram krenut dalje, ali moram saznati šta mu je točno bilo i zbog čega je došlo do toga. Mislim da do tada neću imati mira.
Gubitak djeteta i nakon par tjedana je šok za svaku mamu, ali rađanje djeteta za koje neznaš hoće li to biti početak i kraj njegova života... nemogu naći riječi kojima bi opisala što sam tada prolazila. Zahvalna sam Bogu što sam ga rodila živog, i što sam ga vidila. Čak imam i jednu sliku iako su me doktorice gledale u čudu kada sam ga išla slikati (kao, što će ti to, sahrani ga i nastavi dalje).
Nastavak trudnoće s takvom dijagnozom bio je moj izbor uz muževu stalnu potporu. Kažem to da netko nebi pomislio, kao što si rekla, da mislim da je ženama koje prekinu trudnoću gubitak manji... Ja nisam imala snage to napraviti, proganja me sama činjenica što sam razmišljala o tome, ali podržavam svaku majku koja je prisiljena razmišljati o tome. Bez potpore bližnjih to nikako nebi preživila.
Neznam u koliko slučajeva ne uspiju otkriti zbog čega je došlo do malformacija kod bebe ali ja sam uporna. Dijagnozu imam, naručili smo se na genetske pretrage jer stvarno MORAM znati gdje je pošlo krivo
Možda tada lakše krenem dalje i počmem razmišljati o mom Anđelu bez suznih očiju