Jak osjećaj krivnje

[maja33]

Draga Jasam Strašno mi je žao zbog tvog gubitka. Mogu zamisliti bol kroz koju prolaziš. Cijeli život razmišljam kako mi je amniocenteza skroz beskorisna i vađenje krvi u trudnoći da bi se utvrdile moguće genetske anomalije zato jer bi je htjela iznijeti to dijete u meni ma kakvo ono bilo. Kad je moj dr. shvatio da nešto ne štima i spomenuo vađenje krvi i testiranje, ja sam ga u čudu gledala jer sam ja još davno, davno prije nego sam uopće postala mama odlučila da ću ja to dijete iznijeti. Na žalost, srce je stalo prije testiranja, oštećenja su bila prevelika da bi se moja mrvuljica mogla dalje razvijati. Doktori i poznanici su me tješili da je bolje sad nego kasnije, da svakako ne bi preživilo, da su to teške malformacije i takve stvari. Ponekad mi proleti misao, da je bolje ovako nego da sam ga rodila, a onda me uhvati tuga i sram i krivnja jer nije u redu da tako razmišljam o mojoj bebici koja nije imala šanse ni da se razvije u mom trbuhu. Žao mi je što mu je srce kucalo samo par dana, nisam mogla ni uspostaviti kontakt s njim, ni pričati mu, ni maziti ga preko trbuha. Nije se dovoljno razvio da mu osjetim pokrete. Ni braco ni seka ne znaju da su mogli imati još jednog člana obitelji. Tako brzo je sve počelo i završilo....
Hoću ti reći da bi postupila isto kao i ti. Rodila bih ga, bez obzira na prognoze. Tebe mogu tješiti oni mjeseci koje je tvoje beba provela u tvojoj utrobi, ispod tvog srca. Bili ste jedno. Sigurna sam da si mu pružala ljubav i pažnju i da se osjećao voljenim i da te je čuo i znao da si njegova mama. Nemoj se osjećati kriva zbog trenutaka slabosti, odluka da ga doneseš na svijet je čin tvoje ogromne i požrtvovne ljubavi i ona poništava sve negativno. Imaš anđela na nebu i budi ponosna jer si dozvolila da živi. Budi sretna jer imaš svoju drugu dječicu koja te trebaju i u njima nalazi zadovoljstvo.

Moram još napisati slučaj jedne moje prijateljice kojoj su liječnici u Zagrebu (prvo, drugo i treće mišljenje) rekli da joj beba ima prevelik nuhalni nabor i utvrdili 90% mogućnostt rađanja Downovog sindroma. Odlučila se zadržati bebu i rodila potpuno zdravu djevojčicu!

Patik moj od samog tvog imena, meni se plače... Želim ti svu sreću ovoga svijeta u drugoj trudnoći.

[jasam]

Draga Jasam Strašno mi je žao zbog tvog gubitka. Mogu zamisliti bol kroz koju prolaziš. Cijeli život razmišljam kako mi je amniocenteza skroz beskorisna i vađenje krvi u trudnoći da bi se utvrdile moguće genetske anomalije zato jer bi je htjela iznijeti to dijete u meni ma kakvo ono bilo.

Znam kako je to. Tako sam si i ja govorila uvijek. Kakvo je da je, moje je...
Nisam ni ja išla na nikakve pretrage prije ali dok se ne nađeš u takvoj situaciji namožeš znati kako ćeš reagirati. Rodila sam ga i izdržala sve i zahvalna sam Bogu na tom satu koji je preživi ali nije bilo lako.
Ako ikada smognem hrabrosti ponovno zatrudniti znam da ću napraviti sve moguće pretrage jer nevjerujem da bi uspjela ostati psihički zdrava cijelu trudnoću razmišljajući "što ako..."