koji flashback sam imala kad sam ovo pročitala znam kako ti je pa ti samo mogu pružiti podršku drž' se...

i kod nas je bilo tako, ništa nije bilo dobro osim ruku - tako da prvih (ne sjećam se više točno, ali sigurno 9+) mjeseci doslovce nismo izlazili van iz kuće/dvorišta jer se nije dao nositi/voziti ni u čemu, a probali smo sve - kolica, mei-tai, sling... čak i klokanicu kao zadnju opciju - ništa nije palilo, ludio je u svemu osim kad je bio na rukama...
svaki odlazak pedijatru koji je na 10 minuta vožnje od naše kuće (kad je morao biti u AS) je bila trauma... vožnja u AS je počela biti zanimljiva tek kad smo prešli u AS grupe I ...
nikad nije u kinderbetu spavao, od rođenja je s nama u krevetu, isprva je spavao na meni, a kasnije sam ga i mogla spustiti na krevet, ali jedino ako sam ga spustila u "bananu" tako da je bio ograđen sa svih strana... dijete je koje i danas jako traži dodir i pažnju...
baby-gym je bio promašena investicija, jedino što mu je koliko-toliko bilo zanimljivo je bio viper jer je iz mogao gledati okolo i ljuljuškati se usput - tada se ponekad i igrao s visećim igračkama na luku...

ja sam isprva isto ludila, ali sam se onda odlučila prilagoditi svom djetetu - i od onda je sve krenulo nabolje... shvatila sam da mome djetu najviše odgovora njegov mir, da voli svoju rutinu, a da ne voli biti okružen sa puno ljudi, te da ga neki zvukovi i gužve smetaju...

a tako je i danas... frošla jedna faza, došla druga, pa treća...