Mishekica, welcome to the club. Voljela bih te utješiti, ali na žalost ne mogu. Za dva tjedna će 18 mjeseci i nije se puno promijenilo.

Sad ću si dati oduška, možda nekom pomogne ovo iskustvo, meni je pomagalo čitati forum jer sam shvatila da ima još takvih beba i da mnoga kolica stoje u garažama i da ima takvih beba... A i meni treba malo jadanja, ponovo mi se skupilo nespavanja, danas sam baš umorna i pucam.

1. Kolica - počeli smo sa šetnjama nakon dva tjedna od rođenja i prva šetnja je bila ok. Nakon toga, sve su šetnje bile vriskanje i urlanje do iznemoglosti. Po gradu su me gledali kao da nisam normalna, ama baš svi bi komentirali kako je glasna. Vožnje bi se završavale tako da se penjem po uzbrdici s njom na rukama gurajući kolica. Maramu smo morali brzo naučiti koristiti jer nisam htjela traume iz šetnje ni sebi ni drugima. Nakon neka 3-4 mjeseca uveli smo meitai, nakon 6 mjeseci ergo. To je palilo.
Cijelo to vrijeme pokušavala sam povremeno s kolicima. Nadala sam se da je problem u košari i jedva čekala da uvedem jaje u šetnju. Onda sam mislila da je problem u jajetu pa sam čekala da uvedem i treći dio. Uvijek isto. Negdje s 10 mjeseci kolica sam poslala baki, neki joj se nekad nađu kad ju čuva, jer su nam šetnje završavale tako da po uzbrdici ona gura kolica, a ja ju nosim tako da ih ona gura, rikavala sam. Sa nekih 15 mjeseci baka je pokušala ponovo s kolicima i sad se povremeno provozaju. Ona više neće ni ergo. Hoće ili hodati ili da je ja nosim na rukama. Ponekad može i tata.

2. AS - mislila sam da je problem u jajetu pa smo s nekih 6 mjeseci uveli veće jaje. Onda sam mislila da je problem općenito u jajima pa nisam mogla dočekat da kupimo AS. Onda smo kupili dvije za svaki auto, dva različita modela. Dakle, nije problem u određenom modelu. I danas, a vozi se svaki dan najmanje dva puta, 80% vožnji su deračine i urlanja, po novom se pokušava odvezati.
Probavali smo sve. Vozila sam se odispred i odostraga; animirala je i ignorirala; stajali smo s vožnjom, tješili je, davala joj cicu; davala joj cicu i u vožnji... Ponekad bi urlala sumanuto bez obzira na sve, a ponekad bi pomagalo samo ako bih ja pjevala, a u ranim danima imitirala životinje, pod zadnje zna ponekad pomoći i dječiji CD. Odlazak negdje zna nam i danas biti užasan stres, postajemo ludi već u autu. Kad zaspe, onda smo sretni...i vozimo se dok se ne probudi pa makar bezveze jer smo sretni da spava i šuti. Rješenje se možda nazire jer pod zadnje ponekad lista slikovnice.

3. Ostalo:
Kadica - bilo kakvo kupanje i uranjanje u vodu bilo je praktički nemoguće. Ta količina decibela, deranja i otimanja, bila nam je takav stres da smo se psihički morali pripremati. I onda nam je frendica s njena 2 i pol mjeseca posudila tummy tab i - kupanje postala omiljena aktivnost. Ona u nirvani, a mi isto. Potpuno nevjerovatno. Sa velikom žalošću vraćali smo tummy tub kad ga je prerasla i strepili od kade. Sve je bilo ok.

Otprilike u to vrijeme kad smo dobili i tummy tub skontala sam da je njoj problem zapravo biti u vodoravnom položaju budna. Čim bi se probudila, počela bi urlati, čim bi je digli sve super. Ako bi je slučajno spustili da leži dok je bila budna, urlanje. Svako presvlačenje i mijenjanje pelene, urlanje i tako mjesecima, skoro do godine dana. Od rođenja je htjela biti samo i jedino na rukama, u pokretu. Joj, kad se toga sjetim...
Hranilica - i to joj je neprijatelj. Pod zadnje histerizira ako je vežemo. I općenito protestira jer ne želi tamo sjediti i jesti, sve češće i sve više.
Bilo kakve ležaljke, puzzle, igrališta - ništa nije palilo, odnosno sve je ponekad palilo, ali samo ako bih bila kraj nje i animirala je. Kad je imala nekih par mjeseci mogla sam je držati u viperu na šanku i kuhati ili spremati kuhinju, ali samo ako je bila uključena kroz diranje suđa, pokazivanje i sl.

Uglavnom, sve sam po kući radila s njom na rukama ili u marami, kuhanje, spremanje, peglanje, vješanje rublja, a bogme je to često i danas (ruke). Često smo landrale, ali sve u nosiljkama. Cicala je stalno, svugdje i uvijek. U zadnjij 18 mjeseci pjevala sam više nego cijeli život. A bogami se i naplakala zbog svega ovoga, a i ostaloga (nespavanje).

Da ovo čitam sa glavom od prije dvije-tri godine mislila bih da je pretjerivanje, da je dijete razmaženo ili da roditelji jednostavno ne znaju. Gledam nećaka od tri mjeseca, jede i spava, nikad ne plače, sve mu je ok i svaki put kad sam kod njih, bude mi nekako...na rubu suza. Gledam njih i sjećam se nas, dvije potpuno različite priče i iskustva. Imam ptsp prve godine. Ova druga je malo lakša, ipak.